Šesnaestogodišnji Veselin Nikić iz Nikšića u roku od mjesec dana ostao je sam nakon što su mu majka i sesestra preminule od korone, a NVO Izvor života odlučila je da pokrene akciju kako bi prikupio novac da dovrši započetu kuću i da mu se nađe za dalje školovanje.

Otac Velimir nije mogao da se izbori sa nepravdom i tada uzaludnom borbom da nakon zatvaranja preduzeća dobije penziju. Digao je ruku na sebe 2017. godine, da bi nakon toga porodica dobila penziju od 220 eura, koju sada prima Veselin koji od smrti majke i sestre živi kod strica i njegove porodice.

”Ovdje mi je baš lijepo, ali… nedostaju mi majka i sestra. Kada je otac umro imao sam 11 godina. Bilo je teških momenata, ali nekako sam to bolje podnio nego ovo. Tada sam preko noći sazreo. Sestri je smrt oca baš teško pala i tek se prije godinu i po izborila sa tom traumom. Meni je najteže pala njena smrt. Boli me njena mladost i što nijesam mogao biti uz nju u najtežem trenutku”.

Priča Veselin kako je sestri oslabio imuni sistem, a smrt majke dokrajčila, kako je majka, koja je imala problema sa “venama i trombom”, do posljednjeg trenutka samo pitala kakvo je Miličino stanje.

”Sestra je prva dobila koronu, a zatim i nas dvoje. Lako sam prošao, a očekivao sam i da će sestra brzo ozdraviti. Mlada je, ima 19 godina, nekako je logično bilo da će stojećki to da podnese. Ali, nije bilo tako”, uzdiše i priča Veselin kome u počeku nijesu htjeli da kažu da su mu majka i sestra u kritičnom stanju.

”Krili su od mene da im je stanje toliko loše da se ne bih sjekirao, tako da mi je bio šok kada je majka umrla. Tada sam saznao i za sestrino stanje. Od nje smo krili majčinu smrt, ali neko od drugarica joj je izjavio saučešće preko društvenih mreža. Tada smo strina i ja pokušali da je slažemo da je majka živa, jer cilj mi je bio samo da njoj pomognem, da je spasim. Uzalud, našla je na internetu. A taman je počela da se oporavlja. Tada je tražila od medicinskih radnika samo da je puste da se isplače i da se dostojanstveno oprosti od majke. Prepuklo joj je srce od tuge”.

Priča da, kada je Milici, koja je bila u Kliničkom centru, bilo loše, bilo je i majci, koja je bila smještena u bolnicu u Brezoviku. Kada bi se kod majke pojavili pomaci nabolje, isto tako je bilo i kod Milice. Milica je završila srednju školu, farmaceutski smjer, sa odličnim uspjehom, upisala fakultet zaštite životne sredine, položila vozački, počela da se raduje životu. I onda… korona.

”Godinama je ‘gutala’ tugu zbog očeve smrti i konačno je bila dobro. Za Podgoricu su je odvezli 3. septembra, majka je preminula 15. septembra, a Milica 12. oktobra. Kuća je ostala prazna, a ja sam došao kod strica i strine koji se dobro brinu o meni”.

Njegov otac je napravio dvospratnu kuću, uz pomoć kredita izradio je gornji sprat gdje su stanovali, dok je donji sprat nezavršen. Nije se moglo graditi bez novca, pošto tri godine nijesu primali ni cent.

”Otac je podizao kredite, firma propala, on nastavio borbu da dobije penziju. Nije je dobio za života. Ljeti smo nekim radnicima izdavali donji dio i tako se nekako snalazili za novac. Idem kući svakog dana. Težak je osjećaj ući u praznu kuću, ali volio bih da prizemlje uradim i sredim i da to izdajem da bih imao neki dinar”.

Veselin bi volio da nakon srednje škole upiše Policijsku akademiju, ali kaže, da će najvjerovatnije potražiti posao odmah posle srednje škole.

”Volio bih da se zaposlim, da imam svoju platu i ne zavisim od nikoga, da završim kuću. Kada bih imao dovoljno sredstava vjerovatno bih se školovao, ali sada ne razmišljam o tome”.

Priznaje da je i on bio jedan od onih koji nije vjerovao u katastrofalne posljedice korone.

”Govorio sam virus ko virus, ali sada sam promijenio mišljenje. Ponekad sanjam majku i Milicu i razmišljam stalno o njima. Noć pred Lučindan, to nam je slava, sanjao sam da su njih dvije došle na slavu. Teško mi je. Ne može se to riječima opisati. Imam ja sve njih ovdje, ali sam ipak sam”.

Iz NVO Izvor života su pozvali sve ljude dobre volje da, ukoliko mogu, uplate na žiro-račun Veselina Nikića: 570-3281002902-02 (Zapad banka).