PITANJE od Jelene:
Otac je prosle zime dugo bio odsutan i sad je opet na putu. Sin (4 godine) osim grickanja noktiju, koje sam uspjela sad da zaustavim, počeo je da ispušta zvuke kao rezanje (mada je stalno u fazonu imitiranja neke životinje), a ponekad pomjera – škljoca donjom vilicom! Ima mlađu sestru koja će uskoro 2 godine i prihvatio je prilično dobro. Pokusavam da mu objasnim zašto te stvari koje radi nijesu dobre za njega, ali on neće da prestane. Šta da radim?
ODGOVOR od od psihološkinje Itane Kovačević:
Djeca “pronalaze” različite načine da se izbore sa uznemirenošću, stresom sa kojim se suočavaju. Nekada su to ponašanja koja se ne sviđaju roditeljima i koja ih uznemiravaju (grickanje noktiju, griženje, udaranje, uvrtanje, čupkanje kose, ispuštanje zvukova…). Samim tim potpuno je razumljivo da kao roditelji to ponašanje želimo promijeniti i/ili umanjiti . Potrebno je znati da su, u tom trenutnku, to “najbolji” mogući načini, tj. jedini koje dijete “pronalazi” da se izbori sa uznemirenošću i ne može ih svjesno kontrolisati. U suštini ovi znaci ukazuju, na to da u okruženju postoje neke situacije/događaji koje djetetu pojačavaju nivo uznemirenosti i dovode do razvijanja ovakvih ponašanja, a koje roditelji nijesu evidentirali kao uznemirujuća jer dijete direktno na njih ne reaguje.
Sami ste, kao evidentno veoma brižni roditelj, primjetili da u okruženju postoje neki događaji koji su mogli uticati na uzmeirenost Vašeg sina, kao što su odlazak oca na put, nemogućnost razumjevanja njegovog dugog odsustvovanja, a mogući su i druge situacije, kao npr. Vaš odnos prema odlasku supruga i ponašanje dok je on odsutan, odnos sa mlađom sestrom, vrtić… Vaš sin još nije dovoljno odrastao, a time ni saznajno i emotivno zreo da bi mogao da razumije “promjene u okolini”, ali ni posljedice sopstvenog ponašanja.
Važno je znati da djeca, uglavnom traže smirenje i dokaz da su voljena. Tako da insistiranje na prestanku određenih oblika ponašanja, i objašnjavanje da to “nije dobro za njega”, djetetu ukazuju na Vašu uznemirenost njegovim ponašanjem i neodobravanje njegovog ponašanja, a koje on ne može svjesno kontrolisati i time se može dodatno pojačati ili zamijeniti drugim (kao što je i bio slučaj, od grickanja noktiju do “režanja”). On time može da konstruiše poruku da sa njim nešto nije u redu, što donosi uz već postojeću uznemirenost i dodatan strah da ga, kao “takvog” nećete voljeti. Imajte na umu da ponašanje koje vas uznemirava, njega na određen način umiruje.
Dobro bi bilo da pokušate, razgovarati sa njim o tome što se dašava, mirno mu objasnite zašto je otac otišao, da će se i kada će se vratiti, pokušati ga umiriti pjevajući mu pjesme ili ga kada počne “režati” pozvati da zajedno sa Vama pjeva pjesmu koju voli… Razgovarajte sa njim o tome što ga plaši, ljuti, ne pitajući ga direktno, jer dijete tog uzrasta ne može da objasni, već ga pitajte, kroz Vaša zapažanja npr. “pretpostavljam da te strah kada te ostavim u vrtić …” ili “pretpostaljvam da ti nedostaje tata”, „vjerujem da te ljuti kada posvećujem vrijeme tvojoj sestri“ ili nešto drugo što primjetite… Takođe, mogli bi da iskoristite to što voli da imitira životinje i koristite asocijacije kao način usmjeravanja njegove aktivnosti: “koja je to sada životinja?”, “kakav je taj lav, vuk ili već životinja koju imitira?”, “kako mogu ja da razgovaram sa njim?”, “što bi ta životinja najrađe uradila?”, “ajde sad mi pokaži kako to rekla mačka?”, “koja životnja je najopasnija?”, “koja je životinja manje opasna?”, “što bi ti uradio kada ne bilo životinje?”… Možete i Vi sa njim da imitirate životinje, npr. “ja više volim kako kaže mačka…”. Ovakvim usmjeravanjem možete dobiti dodatnu mogućnost da čujete što mu se zapravo dešava i da u skladu sa tim djelujete, izbjegavajući kritiku, kaznu i iz vaše pozicije objašnjavanje djetetovog ponašanja.
Nemojte shvatiti navedene primjere, kao “recepte” za promjenu ponašanja, već samo kao sugestije, koje Vam mogu pružiti neki drugi okvir, bolji uvid i razumjevanje onoga što se dešava i što proživljava. Usmjerite Vašu pažnju na ono što dobro radi i pohvalite to.
U odnosu na informacije koje ste dali ne mogu u potpunosti stvoriti sliku o tome kakva je zaista reakcija, što se sve u Vašem životu, kao i u životu djeteta dešava, kakav je odnos Vaš sa djetetom, očev sa djetetom, odnos sa mlađom sestrom, odnos Vaš sa suprugom, kakve zahtjeve i očekivanja imate od sina… Svo ovo navedeno ponašanje može biti i rezultat imitacije nekoga ko je djetetu blizak i drag, pa i životinja, kao i prolazna faza u razvoju i priprema za sljedeću fazu u razvoju – razumijevanja drugih i odnosa među njima. Ako je opisano ponašanje uporno i dugo traje bilo bi korisno, ukoliko ste u mogućnosti, da o ovome razgovarate detaljnije sa nekim psihologom/škinjom, kako bi se, sticanjem kompletnije slike i razgovorom, mogla umanjiti Vaša uznemirenost i pružiti adekvatna podrška djetetu i Vama.