PIŠE: dr Nina Mandić, pedijatarica, PZU Doktorica Mica 

Vrlo čest scenario u ordinaciji je ulazak ponosne bake sa bebom u naručju. Za njom stidljivo nastupa mama, umorna i krajnje nesigurna u svojoj novoj ulozi.

Moj instinktivni, a nadam se i profesionalni postupak, je da ljubazno zamolim baku da sjedne, a mamu da raskomoti dijete, pomogne u pregledu i da razgovaramo o razlogu posjete. Tada se dešava dramski obrt, ne uvijek uočljiv, ponekad diskretniji ili samo u naznakama: baka ustukne, povuče se, a mama počinje da ,,raste”, biva raspoloženija i ohrabrenija.

Ako procijenim da baka nije suviše ljuta što je u našoj predstavi iz glavne, prešla u sporednu ulogu, objasnim  da je mama ipak najvažnija osoba u njezi novorođenčeta, da prolazi kroz osjetljiv period i da je ona ta koju moram uvažiti, podržati je i dati joj na značaju i sa kojom o bebi, na kraju krajeva, moram razgovarati.

…Puno razmišljam o osamostaljivanju i odlasku sopstvene djece (i sama sam u toj fazi, moj posljednji ptić od dva metra i 26 godina je nedavno odlepršao iz gnijezda). Dio našeg crnogorskog ,,roditeljovanja” je preveliko vezivanje za djecu, ljubav u kojoj im ne damo da postanu samostalni i nezavisni. Ako nam je majčinstvo jedini pravi smisao, djeca odu i mi nemamo uvid u njihov život, partnerske odnose, odluke i ponašanje, onda ,,gubimo tlo pod nogama”. Grčevito se trudimo da i dalje budemo prisutni. Djeca, u sadašnjem lošem ekonomskom i socijalnom okruženju, bivaju prinuđena da prihvataju našu pomoć, a uz to i prisustvo koje im nije uvijek neophodno.

Roditelji su nekad iz ogromne ljubavi agresivni i nametljivi, emotivno ucjenjuju, iz silne potrebe da stvari idu zadovoljavajućim tokom.

Zvuči grubo, ali je istinito: djeci je potrebno da se ,,razvedu” od svojih roditelja, da bi uplovili u nove odnose, emotivne, partnerske veze, počnu da grade svoj život, ostvaruju svoje snove i ciljeve.

Ako smo suviše blizu, možemo postati izvor frustracija i napetosti. Zato je potrebno da i djeca aktivno pružaju otpor ako osjete da ih roditelji sputavaju, naročito ako ih ometaju u njihovoj primarnoj porodici ili donošenju važnih životnih odluka.

Mora da postoji granica.

Granica ne znači napuštanje, već građenje novih odnosa u kojima sopstvenu djecu doživljavamo kao odrasle ljude. Tako im ne oduzimamo sposobnost i kapacitet da se nose s životnim izazovima.

Naša baka s početka teksta, treba da ostane kod kuće, pričuva unuče kad roditelji hoće da se posvete jedno drugom. Tako baka započinje novi krug  ljubavi, a posredno njeguje i učvršćuje vezu mladih roditelja

A kod nas, u ordinaciju da sa mamom dođe tata – neohodna i neprocjenjiva podrška i zaštita.