Desetogodišnji Marko već tri i po godine živi sa saznanjem da njegov otac, inače veoma mlad čovjek, boluje od agresivnog oblika kancera. Uz teret tog saznanja i borbe kroz koju prolazi cijela Markova porodica, već godinu i po pred njima je izazov i da se zaštite i izbjegnu da neko od njih oboli od korone, kako ne bi dodatno ugrozili zdravlje supruga i oca.
Markova majka Ljubica obratila se danas portalu Roditelji sa molbom da ukaže sa kakvim problemima se danas nose porodice poput njihove dok iščekuju odluku o početku školske godine i mjerama koje će važiti.
„Kada je Marko napunio sedam godina, saznali smo da njegov otac boluje od agresivnog oblika kancera. Borili smo se i još se borimo, liječili se i još uvijek se liječimo. Prognoze su bile jako loše, ali uz želju i volju moga supruga, ljubav, nježnost i Markovu pažnju, on je još uvijek sa nama“, priča Ljubica.
Za Marka kaže da je dobar i odgovoran učenik, odlikaš, koji je nažalost veoma rano saznao da postoje i neke veće odgovornosti.
„Shvatio je da zbog oca, kome su ljekari skrenuli pažnju da ova pošast može da mu oduzme život prije nego njegova osnovna bolest, mora da vodi računa o svemu. Zna kako da drži distancu, nosi masku, dezinfikuje ruke. Bez ijedne riječi se to dijete trudi da sačuva svoga idola – oca“, ističe Ljubica.
Prošlu školsku godinu pohađao je online, a u školu je odlazio samo kada su kontrolni i pismeni zadaci. Kada je epidemijska situacija bila bolja igrao se sa svojim drugarima. Desetak dana, pred početak nove školske godine, iako se još ne zna kako će izgledati povratak u školske klupe, njegovu porodicu brine kako da Marko nastavi da pohađa školu i da ostanu koliko-toliko zaštićeni tokom epidemije.
„Marko je, vjerovatno, ranije sazreo nego druga djeca, samo zbog toga da svom ocu ne bi prenio virus. Svi u porodici smo vakcinisani iz tog istog razloga. Nije mi svejedno kada čujem da će 24 djece biti zajedno u jednoj prostoriji. Nije mi svejedno kada čujem da će roditelji odlučivati da li će nositi maske ili ne. Želim da moj suprug još živi i da Marko odrasta uz svog oca“, govori Ljubica.
Želi da se čuje i glas svih onih porodica i djece koji imaju iste ili slične probleme.
„Znam da nas ima. Dovoljno je poći na Institut za onkologiju, osvrnuti se i shvatiti koliko ima života koji vise o koncu, a dovoljna je mala nepažnja da se taj konac prekine i naši dragi odu zauvijek“, rekla je Ljubica, apelujući na sve donosioce odluka da uzmu u obzir i porodice koje imaju ovakve probleme i oslobode ih dodatne strijepnje.
Priznaje da je svjesna da njenom sinu ništa ne može zamijeniti školu i direktan kontakt sa nastavnicima i djecom, ali je svjesna i da mu ništa i niko ne može zamijeniti oca.
„Stalno vagamo, stalno smo u nedoumici, stalno brinemo“, sa sjetom govori Ljubica.
Pita se kako da svog dječaka pošalje u školu, da li da to uopšte uradi.
„Stalno pratim obavještenja u nadi da će se neko sjetiti i reći konkretno: Djeca čiji su roditelji/staratelji usljed teških oboljenja… Kao da smo stavljeni po strani i na ogromnim smo mukama i bez epidemije“, iskrena je Ljubica.
Prisjeća se da je prošle školske godine u školama bilo inficirane djece, čiji roditelji ne vjeruju u COVID. Smatra da svako ima pravo na svoje mišljenje, ali je neshvatljivo da su zaražena djeca, koja nijesu imala primjetne simptome, dolazila i u školu.
„Zamislite sada ako roditeljima date izbor da biraju između nošenja i nenošenja maski. Zamislite samo šta to znači za sve nas, koji u porodici imamo nekog čiji je život ugrožen. Zamislite kakvu odgovornost i ogroman teret imamo“, kazala je Ljubica.
Imena u tekstu su promijenjena zbog zaštite privatnosti porodice.