Mamama je uvijek potrebna podrška u dojenju, ali ona mora početi još u porodilištima i nastaviti se i po dolasku kući. Iz tog razloga, dio postporođajnih usluga, koje bi crnogorsko zdravstvo moralo da ponudi, trebalo bi, kako smatra mama Ivana, da pružaju i konsultanti za dojenje.

Smatra da dojenje ne mora da bude jedini pravi izbor za mamu i bebu, ali ako ga majka kao takvog izabere onda zdravstvo i okruženje treba da učine sve da ne urušavaju njen put, već da je podrže i ohrabre da istraje u svojoj odluci.

Prije tri godine Ivana je stupila u svijet majčinstva potkovana brojnim informacijama. Bar je tako tada mislila.

„Odgledala sam par youtube videa o porođaju, dojenju, kako držati bebu i slično, instalirala sam tu super aplikaciju koja će da me vodi kroz trudnoću i poslije, prelistala sam brojne forume, blogove, knjige i pošla na radionicu za trudnice, organizovane u Domu zdravlja. Poslije devet mjeseci, došao je i taj divan dan kad sam prvi put uzela u ruke mog Noorija i BOOM – nikad u životu se nisam osjećala više ‘neinformisano’. Sve informacije do tada stečene, nijesu značile ništa“, prisjeća se Ivana.

Njen dječak je imao jedva tri kilograma i plašila se, kako kaže, i da ga pomjeri sa jedne na drugu stranu. Onako nevješto, samo mu je ponudila dojku i on je prihvatio.

„Tada, nisam shvatala razliku između efikasnog dojenja i situacije kad beba samo doji da bi se uspavala. Male bebe, narocito ako imaju manju težinu ili žuticu, brzo se umore, uspavaju tokom dojenja, ali nastavljaju naravno da blago vuku dojku. Nove mame, rijetko kad znaju da bebu treba u tim situacijama stimulisati da nastavi da efikasno sisa – kroz lagane pokrete kojima bi je probudili: golicanje nožica, blagi dodiri lica, ušiju“, kaže Ivana.

Prava pomoć u porodilištu je izostala i sve se, prema njenim riječima, svodilo da sestra dođe da porodiljama pregleda dojke i stisne ih da vidi da li imaju mlijeka. Sa prvim djetetom najviše je pogodilo to što joj je u jednom trenutku donijeta flašica sa formulom bez konkretnog objašnjenja zašto.

„Lakše je bilo ponuditi formulu nego objasniti novoj mami gdje griješi i kako da uspješno podoji bebu“, razočarano navodi Ivana.

Sve to je, u njenom slučaju, imalo brojne posljedice, beba je izgubila dosta na kilaži po izlasku iz porodilišta, a ona je dobila ranice na obje dojke i poslije samo par dana nastupio je i mastitis.

„Najveću podršku tada sam dobila od patronažne sestre Slavice. Ona me je naučila šta znači efikasno dojenje, bila je pored mene dok sam dojila, objašnjavala mi da nikad ne smijem da ostavim bebu da se samo tješi i spava na dojci. Kad je došlo do mastitisa i temperature ta divna žena je bila tu da mi pokaže kako da izmasiram dojke, izmlazam se kad je potrebno, stavim list kupusa ili raštana na bolno mjesto . Problemi su tada riješeni bez potrebe za pumpicom i antibioticima. Zbog mastitisa moj sin je odbijao jednu dojku, i tako je nastao novi set problema. Uglavnom sam ga dojila na jednoj strani, pa bih onda izmlazala drugu. Kad se mastitis povukao on je prihvatio i drugu stranu“, priča Ivana.

Svjesna je da su i njoj prva dva mjeseca dojenja bila zahtjevna i u potpunosti razumije zašto mnoge mame, koje zaista imaju želju da doje, u tom periodu odustanu i pređu na formulu.

„Ranice na grudima su mi prošle tek poslije dva mjeseca i zbog njih mi je svaki početak podoja uvijek bio bolan. Jedini nacin da se ovaj težak period premosti su bili jaka želja, upornost sa moje strane i naravno podrška moje porodice i patronažne sestre“, ističe Ivana i dodaje da su poslije tri mjeseca ona i maleni Noori ušli u fin ritam dojenja.

Sve je išlo savršeno i njen mali dječak je, kako navodi, tada više imao problem da ostavi dojenje i prihavati drugu hranu.

Dojila ga je dve godine, ne zato sto je planirala i imala neka jaka uvjerenja da je to dobro za njega, već je on to jednostavno želio.

„Meni nije smetalo i uživala sam u tim trenucima nježnosti. Vremenom, primijetila sam da je dojenje i poslije godinu dana jako blagotvorno djelovalao na njega, naročito kada bi bio prehlađen“, smatra Ivana.

Sa drugim djetetom nije imala mnogo problema na početku, a iz prethodnog iskustva već je, kako navodi, dosta toga naučila.

„Zbog svega toga pored sebe sam imala jednu zadovoljnu bebu. Mislim da se rijetko kad to spominje, ali mastitis je jako učestala pojava čak i sa drugim djetetom i jako je važno da majka ima podršku stručnog lica i da zna da se izmasira kad primijeti kvržicu, izmlaza mlijeko pumpicom ili ručno i naravno taj magični list kupusa ili raštana je, u tim situacijama, uvijek dobrodošao“, poručuje Ivana.

Sa drugim sinom, Davidom imala je začepljen mliječni kanal par dana, praćen blagom temperaturom, ali to je uspjela sama da riješi i sve je prošlo u savršenom redu.

„Često se kaže da je svako dijete drugačije i to zaista jeste tačno. Moj prvi sin ( iako smo imali dosta problema u pocetku) je obožavao da ga dojim, to mu je bila hrana, voda, utjeha, dok moj drugi sin kao da je od rođenja shvatio da je to hrana i da se doji toliko da se utoli glad“, kaže Ivana.

Danas, nakon ovolikog iskustva u dojenju smatra da iskustvo jeste važno, a ako toga nema, najbolje je brižljivo pratiti bebu i prilagoditi se njenim potrebama. Takođe, potražiti pomoć stručnjaka.

Udruženje Roditelji objavljuje u toku Svjetske sedmice dojenja 10 priča majki koje su dojile ili su pokušale da doje djecu o tome koja im je podrška bila posebno važna ili ako je nijesu imale kakvu vrstu podrške su najviše priželjkivale. Tema ovogodišnje Sedmice dojenja je Zaštita dojenja: zajednička odgovornost, čija je ključna poruka da je dojenje od presudne važnosti za preživljavanje, zdravlje i dobrobiti svih, zbog čega je neophodno da bude zaštićeno u cijelom svijetu.