U Centru za autizam “Ognjen Rakočević” u Podgorici sa djecom sa smetnjama u razvoju trenutno radi samo jedan oligofrenolog, a Crnoj Gori nedostaje oko 60 zaposlenih te struke. Taj broj stručnjaka bio bi dovoljan da djeca dobiju dovoljan broj tretmana, zbog koji sada odlaze u beogradske zdravstvene institucije. Sve to državu košta oko 600 hiljada eura godišnje, ne računajući ogromne troškove roditelja djece sa smetnjama u trazvoju, koji su prinuđeni da organizuju život u dvije države.
Nedostatak stručnog kadra glavni je razlog zbog kojeg djeca ne mogu dobiti liječenje u svojoj zemlji, a prema riječima direktora Centra dr Ivana Krgovića, veće plate zaposlenih bi učinile ta radna mjesta atraktivnijim i olakšale bi život mnogih porodica.
Prema njegovim riječima, 2019. godine država je izdvojila 600 hiljada eura za liječenje djece sa smetnjama u razvoju u inostranstvu.
On je, gostujući u emisiji Boje jutra TV Vijesti, naveo da je veliki broj roditelja koji su prinuđeni da liječenje svoje djece nastave van Crne Gore. Prema podacima iz 2019. prije njegovog dolaska u Centar, 226 djece je bilo na tretmanima van zemlje, od kojih 219 u Institututu za patologiju govora, a sedmoro u Zavodu u Lipovici.
“Problemi nijesu novi i ranije sam isticao da nam fali kadra, kao i prostora za njih. Rijetko ko danas u državnoj ustanovi daje otkaz, a nas je do sada napustilo petoro zaposlenih. To se dešava jer u odnosu na ostale ustanove, ovdje zaposleni imaju mnogo lošije uslove za rad. U centru “1. jun” na primjer zaposleni imaju platu 600 eura, a kod nas 400, uz rad bez pauze sa samo 25 dana odmora. Kod njih imaju i skraćeno radno vrijeme, što kod nas nije slučaj. Ako rade u školama i vrtićima mnogo je lakši posao. Jednostavno, nijesmo atraktivni u smislu zapošljavanja”, kazao je Krgović.
On je istakao da imaju samo jednog zaposlenog oligofrenologa, a s obzirom na raspoložive podatke i potrebu za tretmanima, trebalo bi da ih bude 60.
“Crnoj Gori bi se isplatilo da daje defektolozima i 1.000 eura platu. Roditelji bi imali velike beneficije. Djeci sa smetnjama u razvoju treba i socijalna interakcija sa braćom i sestrama koji najčešće ostaju ovdje, dok su oni u Beogradu. Ne bi se pravila ni trauma kod djece koja ostaju i razdvajaju se od roditelja. Na drugoj strani je i ekonomski faktor koji nije zanemarljiv. Ako stan u Beogradu u prosjeku košta 300 i više eura, uz troškove života, to nije uopšte mala suma. To je isto novac koji se takođe odliva u inostranstvo, a mogao bi ostati u Crnoj Gori”, smatra Krgović.
On je istakao da bi odluke o poboljšanju uslova za rad i kolektivnom ugovoru trebalo da budu donijete na višem nivou, da o tome odluče Ministarstvo zdravlja i Vlada. Podršku za to, kako je naveo, daje i nova direktorka Kliničkog centra Ljiljana Radulović.
To bi, svjestan je Krgović, dovelo i do novih pitanja – ako date tako dobre plate defektolozima, šta da kažete specijalistima ili medicinskim sestrama u COVID centrima, Intenzivnoj ili Urgentnom.
“Imamo i ekonomsku računicu, ako smo toliko bezosjećajni da nam nije bitno sa čime se suočavaju ta djeca i njihovi roditelji ili ako nijesmo svjesni da sjutra bilo kod od nas može da dođe u tu situaciju. Sve nas to indirektno udara po džepu, jer 600 hiljada eura godišnje odlazi iz Crne Gore umjesto da se otvore nova radna mjestra i da taj novac ostaje ovdje. Ne treba sve ni da bude u Centru za autizam. Polovina djece do 12 godina je u Podgorici. Od 60 terapeuta polovina treba da bude ili u dnevnim centrima ili u razvojnim savjetovalištima po Crnoj Gori. Sav taj kadar potreban je i tamo”, ističe Krgović.
Izvor: TV Vijesti
