Tanki komšijski zidovi ponekad odaju mnogo više od dječije igre i glasne muzike. Pokušaj da se sjetite da li ste nekada čuli glasnu svađu supružnika za koju ste se plašili da je mnogo više od uobičajenih razmirica. Ili da li ste nekada u parku svjedočili tome da ne rješavaju svi roditelji razgovorom probleme sa djetetom?

Nažalost, velika je vjerovatnoća da je većina onih koji čitaju ovaj tekst makar jednom u svom životu svjedočila porodičnom nasilju ili bila žrtva istog. Prema zvaničnim podacima Uprave policije iz 2019. godine, broj žrtava porodičnog nasilja doseže broj od 1.843 osoba, od kojih su 702 muškarca i 1.141 žena. Od ukupnog broja žrtava, 297 su maloljetnici. Ipak, ovi podaci ostaju samo kao svjedočanstva o tome koliko je žrtava prošlo kroz cijeli proces – prepoznalo nasilje u porodici, zatražilo pomoć, a onda nasilnika i prijavilo nadležnom organu.

Pitamo se – koliko je onih koji nasilje nikada nijesu prijavili? Koliko je onih koji porodicu, umjesto sigurne luke, osjećaju kao izvor straha i strepnje svakog dana? Koliko njih i danas trpi nasilje? Da li među njima ima i onih sa kojima smo svakog dana u kontaktu, a ne osjećamo da “kod kuće” ipak nije sve u redu?

Kako prepoznati porodično nasilje?

Činjenica je da o porodičnom nasilju postoje mnoge predrasude, te da je često teško prepoznati šta sve spada u nasilje i samoj žrtvi. Nanošenje ili pokušaj nanošenja tjelesnih povreda, prisiljavanje na seksualne odnose, ograničavanje slobode kretanja ili komunikacije sa određenim licima, te uvrede i prijetnje smrću upućene žrtvi ili poznanicima žrtve samo su jedni od oblika nasilja. Iako kao društvo čekamo da reagujemo samo onda kada se fizičko nasilje desi, moramo biti svjesni toga da žrtve prije nanošenja fizičkih povreda, pretrpe i druge oblike nasilja. Psihičko nasilje većina žrtava često ne prepozna, a moramo imati na umu da alarm treba upaliti kad god primijetimo da u porodičnom odnosu nijesu svi jednaki, te da neka strana osjeća strah. Kako kažu i u Centru za ženska prava : “Porodično nasilje i zlostavljanje imaju samo jednu svrhu: da postignu i zadrže potpunu kontrolu nad žrtvom.”

Šta se dešava iza nečijih zatvorenih vrata, često ni ne slutimo. Da li to treba da nas zanima – pitanje je koje se često ponavlja u našem društvu. Ipak, ako primijetimo nasilje, a ne reagujemo – gdje nas to može odvesti? Može li vasa komšinica ili prijateljica od žrtve nasilja postati žrtva ubistva? Da se najgori scenario ne desi, pravovremena reakcija ne smije izostati.

Poruke žrtava porodičnog nasilja trebalo bi čitati između redova – često su uplašene, uznemirene, anksiozne, govore o ljubomori ili posesivnosti partnera, moraju se redovno javljati na telefon i obavještavati ga o svojim aktivnostima. Ukoliko dođe i do fizičkog nasilja, žrtve u želji da prikriju nasilnika prikrivaju modrice i ogrebotine ili ih pravdaju izmišljenim nezgodama i alergijama.

Šta mi u tom trenutku možemo uraditi? Da li je moralno ćutati i da li podrška i razumijevanje žrtve mogu pomoći ili bi trebalo nešto konkretno uraditi?

Najbolji savjet za žrtve nasilja – pozovite 080 111 111

Bilo da poznajete nekoga ko trpi nasilje, čujete situaciju koja može da sluti na to da se isto dešava u porodici koju poznajete ili i sami prepoznate da ste žrtva nasilja u svojoj porodici – najbolji savjet je da pozovete SOS liniju za pomoć i podršku 080 111 111 koja je pokrenuta u partnerstvu sa Ministarstvom finansija i socijalnog staranja Crne Gore. Linija je dostupna 24 časa svakog dana, a pozivi su besplatni sa svih fiksnih i mobilnih mreža. Usluga se pruža i na albanskom jeziku. Garantuje se anonimnost i povjerljivost, a kroz to što svaka odrasla osoba ima pravo da samostalno donese odluku da li će i kada prijaviti nasilje nadležnim organima, obezbjeđuje se i poštovanje integriteta i autonomije žrtve.

Razgovor o jednoj od najosjetljivijih tema koje postoje u našem društvu, svaka žrtva ima mogućnost da započne pozivom na broj 080 111 111 sa stručnim licima koje ih mogu informisati o svim pravima i mogućnostima zaštite, kao i potrebnoj pravnoj pomoći. Ono što je najvažnije od svega, kroz razgovore emocionalne podrške i psihološko savjetovanje, sa žrtvama se radi na prevazilaženju traume i osnaživanju za izlazak iz nasilja.

U urgentnim situacijama, uz saglasnost žrtve, Nacionalna SOS liniju za žrtve nasilja u porodici može komunicirati sa institucijama (policija, centri za socijalni rad) i tražiti da odmah reaguju, zaustave nasilje i zaštite žrtve. Takođe, ukoliko to žrtva u bilo kojem momentu poželi, Nacionalna SOS linija joj može pomoći da se smjesti na sigurno i bezbjedno mjesto.

Stručna podrška kao najbolji izbor

Često svako od nas voli, čak i iz najbolje namjere, da bude psiholog, daje savjete ili ulazi u tuđe uloge i govori o tome kako se treba ponašati. Svakoj žrtvi nasilja osim bezrezervne podrške okoline, potrebna je i stručna podrška koja će joj uliti povjerenje da kroz cijeli proces nije sama, te koji su pravni mehanizmi koji joj stoje na raspolaganju.

Dodatno, govoriti u Crnoj Gori o nasilju koje žrtva trpi od svog partnera/ke, roditelja ili brata i sestre i dalje je tema koja kod žrtvi neopravano može izazvati najgore osjećanje – stid. SOS linija pruža animnost upravo u najtežim momentima i omogućava žrtvi da se oslobodi stega i razgovor o nasilju konačno počne.

Pandemija povećala problem

U toku 2020. godine, koju je obilježila pandemija koronavirusa, Nacionalna SOS linija je, kako tvrde, dobila 2.936 poziva – što je za 10 % više u odnosu na 2.661 poziva koliko je dobijeno tokom 2019. godine. U prvom talasu primjene mjera protiv pandemije (mart – maj 2020), koje su bile najrestriktivnije i podrazumijevale su kućnu izolaciju, broj poziva je bio povećan u pojedinim nedjeljama i do 30 %.

Izolacija, fokusiranost insititucija na sprovođenje mjera protiv koronavirusa, gubitak posla, povećano siromaštvo, smanjeni kontakti s okruženjem –žrtvu čine ranjivijom i dostupnijom, kako tvrde naši sagovornici iz Nacionalne SOS linije. Sve ovo povećava njihov strah od budućnosti, smanjuju im mogućnost da se informišu o servisima pomoći i podrške i da zatraže pomoć.

Čarobnog štapića da svako nasilje u jednom trenutku prestane, nema. Ipak, šta svako od nas može uraditi?

Prijaviti nasilje ukoliko mu svjedočimo ili ga naslućujemo, podrška žrtvama bilo uz kafu, čaj ili poruku tu sam uz tebe, informisanje i edukacija o tome šta je nasilje i kako se prepoznaje – sve su mogući načini koje ako bi svako od nas, bar na godinu dana sproveo, živjeli bi u boljem, pravednijem i sigurnijem okruženju za svakog člana društva.

Nasilje u porodici ne smije biti tema na koju se ćuti.

Krajem 2020. godine, kompanija doMEn donirala je novčana sredstva Nacionalnoj SOS liniji u znak podrške njihovom radu i zalaganju da lokalnu zajednicu izliječimo od jednog od najtežih problema sa kojima se porodice susrijeću. Ovim putem, kompanija poziva sve koji su u mogućnosti da na bilo koji način pomognu žrtvama porodičnog nasilja, jer ne zaboravimo, zdrava porodica je osnov svakog društva.

Izvor: doMEn