Roditelji će puno naučiti o roditeljstvu tokom peroda izolacije zbog koronavirusa, a biće im teško, posebno zbog tri velika problema koja su prisutna –  smanjena mogućnost kretanja, strah i agresivnost koji se javljaju kada su dugo u zatvorenom prostoru, objašnjava autor NTC programa, Ranko Rajović.

On je za HRT objasnio da će djeca ovaj period vjerovatno ipak pamtiti po lijepim stvarima, jer nemaju često mogućnost da provode jako puno vremena sa roditeljima, a na nama je da im u tome pomognemo kreativnim predlozima i idejama.

“Većina nas to nije radila, mi imamo svoje poslove, djeca idu u vrtić, idu u školu… Sad odjednom imamo sve vrijeme ovog svijeta s našom djecom! Koliko god da je ovo strašno što se događa, mislim da su jedini koji će imati korist od toga naša djeca. Zato treba to vrijeme da provedemo pametno. Naše dijete sada prolazi težak period, ali uz našu kreativnost može to lijepo proći”, uvjerava ovaj doktor..

Rajović smatra da je najgore rješenje dati da igraju igrice, laptopove po dva-tri sata dnevno. Zato predlaže roditeljima da naprave raspored.

Preporučuje da se djeca uključe u pripremu doručka, ručka i večere. Nakon doručka da uslijede obaveze –  za starije učenje na daljinu, dok manja djeca mogu gledati zanimljive emisije o životinjama, na primjer na kanalima Discovery i National Geographic. Dnevna rutina se nastavlja uključivanjem u pripremu ručka, nakon čega slijedi slobodno vrijeme. Svako dijete treba da dobije, kako kaže, popodne slobodno sat ili sat i po, možda i dva.

“Tu neka radi što hoće, gleda neki film, neku emisiju, može čak i videoigricu. Onda uveče ide priprema večere, pa se gleda neki porodični  film. Maloj djeci mama i zata čitaju knjige”, kazao je Rajović.

Govoreći o strahu od koronavirusa, on objašnjava da djeca drugačije doživljavaju strah od odraslih. Savjetuje roditeljima da djeci objasne šta je koronavirus, zašto ne mogu napolje, da je to ozbiljno ali da ne brinu, jer nije opasno ako se pridržavamo pravila.

Podsjeća da se djeca mahinalno dodiruju po licu, glavi, dnevno možda i po sto puta. Zbog toga im preporučuje igru u kojoj roditelji djeci ne govore: Ne smiješ se dodirivati, to je opasno jer to neće uspjeti, već da igrajući se nauče pravila.

Napravite neku tabelu i kažite djeci: Ko god se dodirne po licu gubi bod. Na startu igre svi imaju deset bodova, nakon čega dijete gleda da li i roditelji poštuju pravila i primjećuje onda kada pogriješe. Tako se gube poeni. Ako se neko dodirnuo deset puta, on je taj dan izgubio.

“Vidjećete, za dva-tri dana dijete se neće dodirivati. I paziće na roditelje. Odmah će reći: Vidio sam, dodirnuli ste se, navodi Rajović i dodaje da i nakon 15-ak dana, ili kada se zabrane izlazaka završe dijete će paziti da se ne dodiruje po licu ako ode u šetnju.

Ukoliko se dogode neke loše stvari dodatno, poput zemljotresa, roditeljima predlaže da djeci ne kriju istinu već da im pomognu da prevladaju strah.

U tim situacijama kaže da roditelji mogu djeci u atlasu svijeta pokazati tektonske ploče i područja gdje su zemljotresi česti. Obašnjavati im zašto se ploče sudaraju, gdje je najveći broj potresa, kako u Japanu svakodnevno imaju zemljotrese jer se ploče tu najviše dodiruju – godišnje preko 350 puta. Tako će djeca shvatiti da takvih situacija ima puno u svijetu i da to nije tako opasno kod nas jer nismo direktno na tektonskim pločama.

Jedno od rješenja za to da vidimo kako se djeca osjećaju, zadržavaju li nešto u sebi su, kaže, crteži. Predlaže da djeca nacrtaju kako sada izgleda njihova zemlja iz mašte, a na osnovu toga se može vidjeti kako se osjećaju.

“Crna, uplašena, zemlja koja plače. Znači gledajte dječje crteže. Nisam psiholog, ali malo pogledajte po literaturi. Dijete često kroz crtež pokaže kako se tog trenutka osjeća. Roditelji tu već mogu pratiti je li to vedro, ima li vedre boje, ima li sunce da se smije…”, poručuje Rajović.

Pojašnjava da djeca nemaju mehanizam kao mi za obradu straha i i treba ih putiti da plaču.

“To je kao kada vama neko kaže: Ej, nemojte se smijati, a vama je smiješno. Pa vi ćete se još više smijati. Zašto dijete da ne plače? Ono ima neki strah, neku tugu, hoće da plače”, kaže Rajović.

Kao veliki problem, koji se javlja u izolaciji, Rajović ističe agresivnost, a zbog toga jer je mozak organ za preživljavanje i mora se kretati, da nauči gdje smo, što smo, što je gore, što je doljei.

Djeca zbog toga, kako dodaje, imaju ogromnu energiju. Najveća energija koja je ljudima biološki data je od treće do sedme odnosno 12. godine. Zbog toga se djeca moraju kretati. Dijete bez kretanja postaje nervozno, kaže Rajović i kao rješenje za one koji nemaju dvorište i zatvoreni su u stanu, predlaže kućne poligone.

“Evo, recimo za dijete od tri, četiri godine. Gledamo što voli da radi i prema tome napravimo neki poligon. Roditelji sjede u dnevnoj sobi, čitaju novine, gledaju TV, i malo dijete dođe – uplaši roditelje! I mi naravno moramo odglumiti da smo se uplašili! Dijete će nas doći dvadeset puta uplašiti. I svaki put se isto smije! Što onda učinimo ako već vidimo da dolazi 20 puta? Pa na vrata dječje sobe razapnemo lastiš kao paukovu mrežu, okačimo male zvončiće. Dijete prođe, mi kažemo: Marija, čuli smo te!. I onda se vrati nazad jer smo primijetili da stiže. E, onda će Marija će za minut, dva, tri, jako polako provući ruku, glavu, nogu da nas uplaši. Mi se uplašimo i ona se vrati. Ona će proći kroz tu paukovu mrežu 20 puta taj dan!”, objašnjava Rajović.

Naglašava da  se u zatvorenom prostoru, pogotovo na duži period, napetost i agresivnost mogu pojaviti i kod roditelja. Ovih dana su puno s djecom u kući, i moraju imati na umu da ne trebaju da se svađaju pred njima.

Ako imaju neki problem, savjetuje im da idu u druge sobe, malo se smire, razgovaraju ili naprave neki plan razrješenja. Ako imaju o nečemu da pričaju, Rajović im poručuje da pričekaju i to ne rade pred djecom. Ako se već posvađaju, najsigurnije je za dijete da sjutra vide mamu i tatu zagrljene, ili kako pripremaju ručak zajedno, jedu, smiju se.

“Dijete sebe veže za mamu i tatu. I vidi da nešto nije u redu. Odmah osjeća nesigurnost i ne osjeća se dobro. Onda bi dobro bilo poslije toga da roditelji zajedno sjednu, da pričaju s djetetom da se to dogodilo, da se mama i tata vole… A kada ne govore dva, tri dana, da su ljuti, dijete to primijeti. I što dijete radi, tj. većina djece? Opet se pravi kao da ne vidi. Drži to u sebi. Pa malo trči kod mame da je kao malo animira, pa kod tate, da ih oraspoloži. Mislim može i to, to je lijepo. Ali nije to posao djeteta!”, kaže Rajović.

Kada je riječ o prenošenju poruka, roditeljima preporučuje da mlađoj djeci daju indirektno informacije. Ako želimo da nam pomognu u spremanju hrane, umjesto da im kažemo: Ajde molim te idi do frižidera, donesi jaja da pripremimo doručak, na šta će ono navjerovatnije reći Neću, gledam TV , smislimo priču za laku noć. Izmislim junaka, koji je godina sličnih kao naše dijete, živi u porodici sa istim brojem članova, i odlazi kod bake i djeda na selo. Kada mu baka kaže: Molim te donesi jaja iz kokošinjca junak iz priče joj odgovori: Ne mogu bako, igram se. Nakon toga mu baka objašnjava da bi ona otišla ali da ne može jer je padao snijeg i klizavo je, pa bi ona mogla da padne i polomi ruku, a onda bi završila u bolnici i stavili bi joj gips. Onda pitamo dijete šta je junak priče trebalo da uradi i ono će samo zaključiti da je on trebalo da ode za jaja, a ne baka. Tako će dijete samo shvatiti i razumjeti indirektnu poruku.

Roditeljima sugeriše i da izazivaju djecu – da im nalijepe npr. samoljepljivu zelenu traku od tri metra, kroz dužu prostoriju, recimo hodnik, i kažu im: Ovo nije za tebe, ti si mali, ti si mala. To je samo za mamu i tatu. Kada mama i tata prolaze kroz taj dio stana, hodaju stopalo pred stopalo po traci, tj. čaroboj liniji. Ako je naše dijete staro četiri godine, objasnimo mu da je samo za starije od pet. Kada vidi kako majka i tata hodaju, i ono će to raditi. Tada ga treba ohrabriti i reću mu: Bravo, uspio si!

Rajović kaže da djeca vole kada urade nešto za šta se mislimo da ne umiju. Zato roditelji to treba da koriste. U tim trenucima mozak daje hormone sreće, koji djecu tjeraju da urade nešto. Da im ne bi dosadila ta čarobna linija, za dva dana na tu ljepljivu traku može se staviti crvena ili plava naljepnica. Pa opet na isti način reći djetetu da to nije za njega jer kad se dođe do te nove trake moraju se uraditi po dva čučnja, a to je teško.

Za one umorne, koji bi rado pogledali utakmicu, seriju ili film, Rajović navodi lični primjer, kada bi doša s posla, iz bolnice u kojoj bi dnevno primao i 50 pacijenata. Nakon toga bi išao za sina u vrtić, koji bi mu tražio da se igraju.

“Kažem: Dobro, ajde da se igramo. Volio je da brani i bude golman. Ja ležim na trosjedu, gledam utakmicu. On je preko puta mene na dvosjedu. I kažem: Ajde, sad ćemo vidjeti kako braniš i bacim mu neku lopticu. On se baci, obrani i kažem: Bravo Danilo, ti si najbolji golman. Dva, tri puta je obranio, kažem: Odlično smo se igrali, idi sad, eno ti lego kockice. On neće već hoće da nastavi. Odgovorim mu: Dobro, ali ako primiš gol, moraš deset krugova hodati po dnevnoj sobi na prstićima. Kada ne uspije i dođe vrijeme da hoda deset krugova na prstićima, on odbije. Poručim mu da onda više nećemo igrati, nakon čega se brzo predomisli”, priča Rajović.

Prema njegovim riječima, roditelji treba i da se takmiče sa svojom djecom jer ono pokušava uvijek da bude bolje od njih. Ako uradi nešto bolje to gradi njihovo samopouzdanje, a posao roditelja je upravo to. Ako vide da je djetetu dosadno, ne savjetuje im da mu oni rješavaju taj problem.

“Pustite malo neka se muči. Jer dosada je osnova kreativnosti”, poručuje dr Rajović.

Podsjeća da su sadašnji roditelji, kada su bili mali i bilo im je dosadno išli da se igraju  i da im niko nije rješavao dosadu. Sada postoji drugi problem, da djeca puno toga već znaju da urade jer su nešto vidjeli gledajuči 20 dječjih programa, videoigrice, kompjutere.

“Mi ih moramo vratiti u vrijeme kada će imati sve vrijeme dosadu i počeć sami da misle. To je jako važno, to sam primijetio. Kada naše dijete ima sto igračaka, ne zna da se igra. Kada ima malo, ono se igra, ono u glavi nadoknadi to što mu nedostaje, i onda se igra”, dodaje on.

Rajović je autor NTC programa, u kojem je spoznaje savremene medicine iz područja neuroanatomije, neuroendokrinologije i neurofiziologije povezao sa svakodnevnim aktivnostima djece. Ovaj program učenja sprovodi se u 17 država Evrope. Ono što bi roditeljima sada moglo biti od koristi, ističe Rajović, je projekat koji su pokrenuli zbog novonastalih okolnosti i kućne izolacije. Riječ je o projektu “Vrijeme za NTC”, na njihovoj Facebook stranici i koji omogućava roditeljima da lakše prebrode ovaj period.

Vrijeme za NTC  je namijenjeno roditeljima koji imaju djecu do 12 godina. Učestvujući, roditelji i djeca svaki dan dolaze po zadatke i dobijaju savjete. U projektu i roditelji mogu davati svoje predloge i razmjenjivati ideje. Na stranici se nalaze i ideje za kućne poligone.

Izvor: HRT