Sve emocije su poželjne i svaka od njih ima svoju funkciju i svrhu, čak i one neprijatne, zbog čega je važno dozvoliti djetetu da ih iskusi, smatra psihoterapeutkinja pod supervizijom, Darija Petović Bambur.

Ona je u toku webinara za roditelje na temu Kako podstaći razvoj emocionalne inteligencije, kazala da emocionalna pismenost uključuje poznavanje emocija, sposobnost za empatiju, upravljanje sopstvenim emocionalnim reakcijama i popravljanje štete onda kada je nastala našom greškom.

Prema riječima Petović Bambur, ako roditelj ne dozvoli djetetu da izrazi emociju jedna varijanta je da je ono potisne.

“Tu su potiskivanje u smislu psihosomatike, problema u međuljudskim odnosima, problema u izražavanju emocija sjutra u životu, pa to često budu osobe koje ne znaju da se zauzmu za sebe i za svoje potrebe”, kaže ona.

Ukoliko roditelj skreće pažnju djetetu sa emocija, ono neće dobiti priliku da nauči šta znači osjetiti je, iskusiti je na adekvatan način, i to mu postaje u redu.

“Dajte djetetu dozvolu da osjeća to što osjeća, imenujte to osjećanje i rezonirati sa djetetom (facijalna ekspresija i ton glasa), ostanite pri svojim granicama, pokažite primjeren način pražnjenja i utješiti ga na kraju ukoliko je to potrebno, a često jeste”, savjetuje ona.

Čemu služi emocionalna pismenost i koje su prednosti koje imaju emocionalno pismeni ljudi?

Petović Bambur je kazala da osobe koje su emocionalno pismenije u pravilu su emocionalno stabilnije osobe i da su često preduzimljivije.

“U kontekstu priče o vaspitanju radi se o djeci koja su bolje prilagođena, imaju bolji uspjeh u školi bez obzira na koeficijent bazične inteligencije, imaju bolje socijalne vještine, bolji su prosto u komunikaciji sa vršnjacima i odraslima, i bolju sposobnost samoregulacije”, pojasnila je ona.

Koja je cijena emocionalne nepismenosti?

• Povučenost ili socijalni problemi – To su djeca koja više vole da budu sama, tajnovita su i tu se ne misli na dijete koje je takvog temperamenta i introvertnije je, ali  ima manji krug drugara sa kojima komunicira, već su to djeca koja usput imaju i neke druge simptome većinom nijesu dobre volje, fali im energija, nesrećni su i previše su zavisni.
• Anksioznost i depresija – Osjećaj usamljenosti, preplavljenost brigama, strahovima, izraziti perfekcionizam koji premda se u našem društvu često potencira kao nešto što je pozitivno zapravo uopšte nije, osjećaj da nijesu voljena, da nijesu vrijedna sama po sebi, takva kakva jesu, nervoza, tužna, depresivna.
• Problemi u mišljenju i koncentraciji – To su djeca koja nijesu u stanju da se usresrede i da budu mirna, koju roditelji često opisuju kao sanjare, reaguju prije nego što promisle, prosto suviše su nervozni da bi se koncetrisali. Posljedica svega toga je loše obavljanje školskih zadataka.
• Delikventnost ili agresivnost – Niz je simptoma koji se mogu uočiti kao što je provođenje vremena sa drugom problematičnom djecom, a to su laži, varanje, svadljivost, loše ophođenje generealno prema drugima, loša socijalna interakcija u odnosima sa odraslima i sa djecom, uništavanje tuđih stvari, neposlušnost. To su ona djeca na koju se uglavnom nastavnici stalno žale, tvrdoglavi su, ćudljivi, rugaju se. Često se u narodu kaže da imaju težak karakter, ali zapravo u tom kontekstu, težak karakter je nekako nastao, odnosno takvo dijete nije imalo dovoljno dobrih iskustava i nije im se pomoglo da osvijesti svoje emocije i da nauči drugačiji način ispoljavanja tih emocija.

Petović Bambur objašnjava da su emocije reakcije osobe na neko zbivanje, dakle postoji neki podsticaj spolja koji ih tjera na reakciju. Težnja nas kao ljudskih bića jeste da se adptiramo na našu okolinu. U tom smislu emocija služi da uspostavi sklad između spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta.

Emocije se, kaže ona, dijele na prijatne i neprijatne, a ne na pozitivne i negativne. Emocija ima svrhu i funkciju.

“I neprijatne emocije itekako imaju svrhu i treba ih dozvoliti, treba ih iskusiti”, kaže psihoterapeutkinja i podsjeća da se kod nas djevojčicama brani da budu ljute, a s druge strane dječacima ne damo da budu tužni.

U našim krajevima odrasli tipično osjećaju nedovoljno poštovanja ako djeca pokazuju emocije poput ljutnje, kao da je taj izrastajući autoritet djeteta napad na njihov autoritet na izvjesan način.

Prema riječima Petović Bambur, onog trenutka kada dijete krene sa ispoljavanjem svojih neprijatnih emocija, frustracija roditelji vrlo često imaju osjećaj da gube kontrolu i autoritet.

“Ono što nam jako pomaže da se nosimo sa svim tim jeste uvid da onda kad im dozvolimo da ih izraze zapravo im dajemo priliku i pomažemo im da postanu svjesni svojih emocija. I samim tim svjesnost emocija je preduslov da ih onda poslije prikladno izraze i da ih izregulišu. Drugim riječima, da povežu emocije, misli, ponašanje, u idealnoj situaciji možda i djelove tijela gdje ih osjećaju”, pojašnjava psihoterapeutkinja.

Dozvoljavanje djetetu da ispolji emociju ne znači dozvoliti mu da radi što hoće, Ne znači da ćemo mu dozvoliti da lomi, da udara nekog, da udara sebe. To nije ideja ispoljavanja emocija, već se radi o tome da ti kažem vidim da si ljut, okej je da budeš ljut i onda mu pokažemo način na koji je to adekvatno izraziti ‘evo ti lupaj po krevetu, udaraj u jastuk, lupaj nogama o pod’.

Tri pogrešne varijante roditeljevanja kada se radi o emocijama:

1. Zanemarujući vaspitni stil – Ovaj stil predstavlja potpuno zanemarivanje osjećanja. To su roditelji koji dječije uznemirenje tumače kao nešto što je beznačajno, nešto što će se smiriti samo od sebe, nešto što je njima možda opterećujuće i ne uspijevaju da iskoriste te krize koje dijete ima da bi postali bliskiji sa njim i da mu pomognu da stekne emocionalne vještine.
2. Suviše popustljivi roditelji, prezaštićujući ili razmažujući vaspitni stil – U tu grupu spadaju roditelji koji u principu primjećuju kako se dijete osjeća, ali propuštaju priliku da mu ukažu  na moguće rješenje, na moguću adekvatnu reakciju.
3. Autoritarni stil – Takozvani prezrivi stil, je stil koji ne poštuje dječija osjećanja. To su roditelji koji uglavnom osuđuju, osramljuju dijete, prestrogi su i kada kritikuju i kada kažnjavaju i u stanju su da baš potpuno onemoguće ispoljavanje djetetovog bijesa, ljutnje, i da ga kazne zbog najmanje neposlušnosti.

Dešava se da osobe koje su imale autoritarnog roditelja odu u drugu krajnost pa budu previše popustljivi.

Kako podsticati emocionalno sazrijevanje?

Pravo vrijeme za početak rada na emocionalnom sazrijevanju djeteta je, kaže Petović Bambur, još u periodu trudnoće. Glavni period u toku kojeg je dijete posebno receptivno za takve uticaje je oko druge-treće godine, ali većim intenzitetom traje i do sedme godine.

Dobro emocionalno stanje majke, kaže Petović Bambur, daje djetetu predispoziciju za lakše i brže emocionalno sazrijevanje.

“Kada je majka veći dio vremena u dobrom stanju, u nekom relativnom osjećaju mira, da nije izložena nekim visoko toksičnim stanjima, kad se osjeća sigurno, zaštićeno, izvjesni hormoni se luče u mozgu i to osjećanje se prenosi na bebu i na takav način utiče na osnovnu postavku centralnog nervnog sistema. To postaje na neki način osnovno stanje djeteta”, pojašnjava ona.

Petović Bambur kaže da je uloga tate, koji ne može da radi ono što je majka biološki predispozirana da radi, prevashodno da brine o mami, o tome da se ona dobro osjeća.

Kakvo će dijete biti, kaže ona, ne zavisi isključivo od ovoga, već ima i drugih faktora – što više ugodnih iskustava, situacija, prijatih emocija…

Važna je, kaže ona, i mamina reakcija na okolinu. Kako je kazala, dijete u nekim situacijama npr. kada dođe nepoznata osoba, ono prvo pogleda mamu i njenu reakciju jer mu je mama referentna tačka.

Djetetu je, kaže Petović Bambur, važno da je mama uštimana sa njim, ako je ono tužno da mamin izraz lica i boja glasa prati tu emociju, da u mama kaže ‘Joj što si se rastužio/la’, da majka ogleda njegova osjećanja jer tako dijete postaje svjesno šta mu je.

Kada dijete iskusi emociju i kada mu roditelj kaže kako se ta emocija zove, završni korak je, kaže psihoterapeutkinja, da se taj krug završi ukazivanjem na to koja bi bila adekvatna reakcija odnosno šta može tj nudi mu se druga opcija, različita mogućnost.

“Kad imenujemo emociju dešava se da dijete ukapira šta mu se dešava. Čim ja to imenujem od toga se odvajam, mogu da ga sagledam, to je nešto što nisma ja”, pojašnjava ona.

Koje su to opcije koje roditelji mogu da ponude djetetu? Na koji način da reaguje?

1. Biti svjesan osjećanja a ne izraziti ih.
2. Neverbalno izraziti osjećanja. (npr. lupanje u jastuk)
3. Verbalno izraziti osjećanja.
4. Izraziti osjećanje kroz akciju koja je usmjerena ka određenom cilju.

Petović Bambur predlaže roditeljima sljedeće knjige:

• Emocionalna inteligencija autora Danijela Golmana.
• Školovanje srca autora Kloda Stajnera.
• Emocije autora Zorana Milivojevića.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.