PIŠE: Lidija Špančić, Abeceda roditeljstva

„Kako ne razumije što sam proživjela?!“, nazvala me prijateljica koja je razvedena i koja od djeteta očekuje da joj je saveznik u njenom bolu.

„Ne treba da te razumije. „, odgovorila sam. „Ne može ni sebi da objasni što se njemu dogodilo, kako da razumije tvoj svijet“.

Zašto od djece očekujemo da shvate naš razvod?

Nedavno u trenutku kad mi je dijete malo dramatično reklo da „smo mu uništili život razvodom“ nije mi se prvi put javio nagon da pametujem o tome kako ga volimo, kako smo odlučili tako, kako se nismo slagali…kako milion ovako i milion onako…Rekla sam mu da ne razumijem kako mu je. I najiskrenije to mislila. Sin me čudno pogledao, ne očekujući takvo što.

Naslonila sam se, zamislila i izgovorila mu na glas…“Zaista ne razumijem što prolaziš…Ja sam razvedeni roditelj, ali nisam dijete razvedenih roditelja. „

I tako je…Ja samo vidim posljedice koje je razvod muža i mene ostavio prvenstveno na moj život, zatim na život našeg djeteta. Mogu samo polaziti od pretpostavki ali jednog dana kada sin bude imao 30 i nešto godina, možda sjedne i krene lavina svega onoga što je nama kao roditeljima promaklo u putu. A promaklo nam je.

Svako se bavi interpretacijom svijeta i života sa svoje tačke gledišta. Unutar nas je more emocija, definicija, neraščišćenih stvari.

Kao roditelji bavimo se tugom, ljutnjom, prezirom i gomilom razarajućih stanja u procesu razvoda, u kojem želimo da dobijemo dijete za sebe, misleći što je njegov najbolji interes.

To je naš interes.

Željela sam da dijete ostane sa mnom, muž je želio da ostane s njim. Svako je odabrao svoj način da ostvari želju.

S moje tačke gledišta tada mi je bilo najnormalnije da nastavi da živi sa mnom. Ja nisam mogla bez njega zamisliti svoj život. Prirodno mi je da nastavimo nedjeljivo kako je bilo od dana njegovog rođenja.

Njegov tata se raspadao kad je dobio susrete i druženja. Stavljao mi ih je nekad pod nos, da ne znam kako je to kad su limitirani i da ja,  pošto živim dominantno s sinom trebam to i to i to… naravno s njegove tačke gledišta.

Imali smo presudu, kalendare s datumima praznika, državnih praznika i Sporazum. Mrzim riječ sporazum. Vozili smo dalje kao civilizovani  ljudi koji su dogovorili sve. To sve je život našeg djeteta…

A dijete?

Zatvorio se u školjku i posmatrao. Od toga dana njegov život je krenuo tamo-ovamo i traje tako godinama. U međuvremenu smo promijenili odluku i sin sada sa mnom ima susrete i druženja, a živi s ocem. Kalendar je i dalje tu, sporazum je dalje tu.

Priča mog sina se ne zna do kraja.

Ne znam kako je razmišljati svaki dan  je li sve u ruksaku što mi treba za onaj drugi stan…

Ne znam kako je razmišljati o tome kako prijateljima reći gdje da te pokupe i u kojem ćete se kvartu naći, jesi li kod oca ili majke…

Ne znam kako je paziti da si korektan i paziti da ti nešto ne izleti iz vremena koje provodiš s onim drugim…

Ne znam kako je to probuditi se u jednom stanu, doručkovati, otići u školu i doći u drugi stan na ručak i raditi domaće, pa se nakon svega vratiti u prvi stan na večeru…

Pojma nemam, ali skidam mu  kapu.

Često znam zamišljati da mene neko tako seli u toku jednog radnog dana s radnog mjesta na radno mjesto…da su mi uslovi ne znam kako lijepi, pukla bih vremenom. Svaki dan sve više moja svijest o svemu tome postaje drugačija. Tek sad kad je prošlo puno godina života nakon raspada te porodice koja smo nekad bili.

Nemam emocija prema odrađenom razvodu, više mi nisu bitni razlozi, odrađeni su svi sati analize, i isplakane sve suze sjete i tuge. Ali ću zauvijek imati emocije prema svom djetetu koje je preživjelo razvod.

Uđimo u cipele našeg djeteta

Svaki roditelj bi na stranu trebalo da stavi svoje stanje, svoja uvjerenja i staviti se u cipele svog djeteta. Pogledajmo iz dječje perspektive njegov dan, sedmicu, pogledajmo praznike….

Ne želim da govorim o onima koji su preduzeli sve da drugog roditelja isključe iz života djeteta. To je nešto što ne mogu da shvate i odbijam ikada da shvatim. Često puta jedan roditelj ima potrebu zbog svoje rane koja krvari učiniti sve samo da dobije zlatnu medalju, a da pri tom  onaj drugi dobije za to propisnu kaznu koju će pamtiti do kraja života. Ne razumijem to.

Ako mi je neko bio i najgori partner u životu, ne mora biti najgori roditelj.

Često čujem: „Ne kuva mu dok je kod njega“, „Ne kida mu nokte, ne pere zube“, „Gleda crtane do kasno“, „Kasni svaki put 10 minuta samo da me isprovocira“, „Nemam planove za praznike ali ću uzeti dijete namjerno jer mi pripada, ne dam njemu/njoj“, „Zvaću policiju“, „Hoću vještačenje djeteta koje može potvrditi…“

Nekad dijete ne zna što se sve radi i stavlja na njegova leđa. Jede kašu onih koji su je zakuvali. A pritom nam beskrajno vjeruje. Ne jer mi znamo što je najbolji interes, nego zato što nas bezuslovno voli. Volimo li dijete toliko kao sebe dok smo u procesu razvoda, nakon što smo rasturili život s Onim Drugim?

Uvela bih pravilo i neku zakonsku obvezu da roditelji moraju uplaćivati mjesečnu rentu djetetu za sve promjene i bol koje je moralo da podnese.

Heroj je moj sin. Hvala mu što je čitav proces i odluku svojih roditelja podnio u stvari da nama olakša nastavak života. Hvala mu što nosi svoje knjige tamoovamo, što ima dva ormara, dvije gomile odjeće, dva rođendana, dva Uskrsa, dva Božića, dvije jelke, dvije Nove Godine…što u stvari on nosi dvije priče, dok njegov tata i ja svako svoju…

Da smo znali drugačije mi bi tako. Nismo znali. Nismo mogli. Nismo htjeli.

Sin mora…

Hvala ti srećice…