Roditelji, kada uspostavljanju granice djeci, treba da formulišu jasna, precizna i pozitivna pravila, da budu saglasni sa njima i dosljedni u primjeni od ranog uzrasta ali i da uvijek upute pohvalu djetetu kada uradi ono što se od njega traži jer ga na taj način ohrabruju da ih sluša, preporučuje psiholog i voditelj programa Roditeljstvo za cjeloživotno zdravlje, Miloš Bulatović.

On je na prvom webinaru za roditelje, koji su organizovali Udruženje Roditelji i portal Roditelji, pod nazivom Uspostavljanje granica sugerisao roditeljima da kada krenu sa tim, granicu definišu kao ono preko čega se ne prelazi.

Prema njegovim riječima, granice su kontinuirani proces koji je aktuelan od rođenja djeteta. Dijete od rođenja kako se razvija i kako odrasta uvijek ispituje granice, testira ih. Ako roditelj djetetu kaže ne, a ono i dalje pokušava da uradi nešto po svome, to pokazuje da ono testira granice i takvo ponašanje je uobičajeno.

Bulatović navodi da u testiranju granica dijete uči o svijetu oko sebe, šalje svoje signale ka svijetu i traži povratne. Na taj način ima jaku interakciju sa svijetom, da vidi dokle može, kako može i na koji način.

Postoje dvije vrste odnosa između roditelja i djeteta – njegujući, prijateljski i zahtijevajući odlučni odnos, a psiholog sugeriše da treba balansirati između ta dva.

Njegujući, prijateljski odnos podrazumijeva da roditelj odgovara na fiziološke i emocionalne potrebe djeteta, da vodi računa da je sigurno, dobro obučeno, da ima dovoljno hrane, sna… U njegujućem prijateljskom odnosu važno je i da je dijete dovoljno voljeno, da se dovoljno brine o njemu, sve ono što njega čini sigurnim, bezbjednim i prije svega voljenim.

Sa druge strane, kao što je važno da se djetetu obezbijedi sve što mu je potrebno za adekvatan rast i razvoj tako mu je bitno i da može da odgovori na određena očekivanja koja mu upućuju roditelji. Na primjer da može završiti svoje domaće zadatke, posluša kada se nešto od njega traži, da ima adekvatno ponašanje…

Balans između ova dva naizgled suprotstavljena stava je bitan jer u osnovi njegujućeg prijateljskog odnosa ide poruka od roditelja ka djetetu Ja te volim i ja ću voditi računa o tebi, a sa druge strane u zahtijevajućem, odlučnom odnosu stoji Ja nešto očekujem od tebe.

U njegujućem, prijateljskom odnosu djeca obično nijesu frustrirana, sve je u najboljem redu, njihove potrebe se zadovoljavaju. Kada se aktivira ovaj zahtijevajući, odlučni odnos tu djeca polako ulaze u zonu frustracije.

To se dešava iz tri razloga:

• Roditelj traži od djeteta da uradi nešto što dijete ne želi (npr. da uradi domaći, ode u krevet…);
• Traži od djeteta da prestane da radi neke stvari koje je do tada radilo (npr. zadirkivanje druge djece);
• Kada ne želi da djetetu da nešto što ono želi (npr. igračku, slatkiš…).

Kako da roditelj reaguje u situacijama kada je dijete isfrustrirano?

Dijete kada je frustrirano, objašnjava Bulatović, ima dvije opcije – ili da sarađuje ili počinje da testira granice.

Kada sarađuje onda može da toleriše svoju frustraciju. Djeca vremenom, postepeno povećavaju opseg tolerancije na frustraciju ukoliko postoji adekvatan i izbalansiran odnos roditelja prema djeci.

Ako dijete ne može da se iznese sa svojom frustracijom ono će početi da testira granice i manipuliše. Testiranje počinje onda kada je dijete isfrustrirano u odnosu sa roditeljem. Ono se ponaša na određeni način koji ga vodi do nekog cija  – da nešto dobije.

Šest tehnika testiranja granica koje dijete koristi:

1. Dosađivanje/navaljivanje. Svima je poznato ono A zašto? A zbog čega? Samo još ovaj put, Mama, mama, mama…, Tata, tata, tata. Dijete na taj način pokušava da od roditelja dobije neku reakciju ili da on popusti u procesu postavljanja granica. Dosađivanje ima za cilj da kod roditelja isprovocira određeno ponašanje, da ga izbaci iz takta i da reaguje na neadekvatan način. Neadekvatan način jeste da popusti, da tu granicu koju su pokušali da postave sruše u tom trenutku samo zato što je dijete bilo uporno.
2. Temper. Ovo je vid neadekvatnog ponašanja djeteta koje nije povezano sa agresivnim ponašanjem. Dijete od dvije godine koje se još nije na adekvatan način razvilo u govorno-jezičkom domenu kada naiđe na nešto što mu ne odgovara ono će reagovati kroz smanjenu frustraciju i baciće se na pod. Uglavnom se to dešava na javnim mjestima i roditelji ne znaju da rade sa tim. Za razliku od dvogodišnjaka, starije dijete će reći roditelju Mrzim te ili nešto slično tome.
3. Prijetnja. Dijete kroz prijetnju pokušava da odreaguje na frustraciju koja nije prijatna. Ono može na primjer da prijeti da će pobjeći od kuće, da neće da jede, da radi domaći…
4. Patnja. Dijete zna da kaže roditelju Ja ništa ne dobijam, zašto on/ona dobija sve a ja ništa. Kao da dijete pati, kao da je zapostavljeno, kao da su roditelji nepravedni prema njemu.
5. Laskanje/uvlačenje pod kožu. Roditelj hoće da postavi granicu a dijete mu laska (npr. udjeljuje kompliment) kao da na taj način želi da probije tu granicu, na fin način na koji roditelji ne mogu da ostanu ravnodušni. Postoje i situacije kada se dijete izvinjava roditelju, nekad to bude stvarno izvinjenje a nekad je to laskanje da bi izbjeglo situaciju kada je frustriran.
6. Fizičko reagovanje. To je kada dijete na frustraciju reaguje tako što će udariti u neki predmet, slomiti nešto ili nasrnuti na roditelja. Tu je bitno da roditelj zna da je to jedna od tehnika koje koriste djeca u situacijama manipulisanja i pomjeranja granica.

Djeca kombinuju nekoliko tehnika, a sve kako bi izbjegla frustraciju.

Zašto se ove stvari dešavaju?

Bulatović pojašnjava da su dva razloga zašto djeca koriste ove tehnike. Prvi jer su roditelji djecu naučili da se ponašaju tako. Djeci su dali šansu da nauče te tehnike, na primjer nekad su dali djetetu slatkiš prije obroka ili da malo gleda TV dok ruča… To je njima dalo prostora da pomjeraju granice, jer se nije reagovalo. Pošto se nije reagovalo oni su uviđali, shvatali i učili da je to u redu.

Drugi razlog je pošto se oni osjećaju neprijatno nije dovoljno da se oni osjećaju neprijatno, žele taj osjećaj neprijatnosti da prebace na roditelje i okolinu.

Negativno ponašanje u roditeljima je automatski okidač da krenu da isuviše mnogo pričaju i onda emotivno buro reaguju. Emotivno reagovanje roditelja može dovesti u situaciju da viče (npr. kod navaljivanja) ili da osjeća krivicu (kod tehnike patnje) ili da se osjećaju uplašeno (kada dijete prijeti).

Zato im Bulatović poručuje da je ključno da ostanu smireni jer kada nijesu smireni emocije su suviše jake i burne. Da bi to postigli treba da prepoznaju koje djetetovo ponašanje izaziva koju emociju. Prva i osnovna stvar je da se izmaknu iz situacije i posmatraju je sa strane. Kada to uspiju onda roditelj može da počne sa uspostavljanjem odnosa sa djetetom, a sve u cilju formiranja adekvatnih granica.

Pozitivan pristup u odnosu sa djetetom

U osnovi odnosa sa djetetom je pohvala. Bulatović kaže da smo nerijetko, kao društvo, skloni da vrlo lako uputimo kritiku i osudimo, a teško hvalimo ona ponašanja koja su adekvatna. Roditelji da bi uspostavili granicu važno je da prije svega obraćaju pažnju na djetetova dobra ponašanja i da ga pohvale. U osnovi postavljanja granica jeste da roditelj dobro poznaje svoje dijete i kako se ono ponaša u raznim situacijama. Da bi to mogli da znaju važno je da ga posmatraju.

Time što hvali dijete roditelj postavlja granicu na pozitivan način, govori mu U ovom pravcu možeš, na ovaj način možeš. Bave se onim ponašanjima koja žele da vide, usmjeravaju ga ka pravcu za koji misle da je u redu. Hvaleći svoje dijete usmjeravaju ga i dozvoljavaju mu da raste, da se razvija.

Jasno i precizno davanje instrukcija na pozitivan način djetetu šalje poruku u kom pravcu i dokle može da ide, dodaje Bulatović.

Djetetu od dvije, tri godine u tako ranom uzrastu ne može se dati mnogo instrukcija u vidu složenih rečenica. Treba mu kroz konkretan primjer  objasniti šta je to što se traži od njega. Na primjer, kada stigne kući prva instrukcija treba da bude da dijete izuje obuću, nakon što se izuje treba ga pohvaliti, zatim dati instrukciju da skine jaknu i na kraju opet uputiti pohvalu. Pohvalom roditelj hrabri dijete da ga sluša.

Bulatović naglašava da roditelji treba da budu dosljedni. Nerijetko se dešava da istrajavaju u određenom vremenskom periodu i onda se desi da zaborave ili ne stignu da se pridržavaju pravila, a dijete upravo tada testira granice. Roditelj uvijek treba na neki način da bude budan, da prati kako će dijete ispoštovati instrukciju i da ne popusti u određenom trenutku. Ako roditelj popusti onda će to narušiti granicu i naučiti dijete da ona može da se pomjeri.

Dosljednost je važna još od ranog uzrasta djeteta kako bi kasnije roditelji mogli lakše da povećavaju šansu da ih prati u poštovanju pravila i direkcija.

Bulatović navodi i da je važno da partneri podržavaju jedno drugo u uspostavljanju pravila. Nerijetko partneri uspostavljaju različite granice. To šalje poruku djetetu da kod jednog roditelja može da dobije nešto, kod drugog ne, i samim tim šalje se poruka nestabilnog, nesigurnog okruženja. Bitno je da postoji saglasje između partnera kako bi mogli da pošalju poruku da je jedna ista granica s koje god adrese ona došla.

Koristiti posljedice, ne i kazne

Bulatović objašnjava da posljedica nije isto što i kazna. Kazna uči dijete šta ne treba da radi. Da bi koristili posljedicu, prvi korak je da roditelji definišu neko pravilo, kroz jasnu i preciznu instrukciju, na pozitivan način, i da ohrabre dijete da to pravilo poštuje. Roditelj djetetu treba da kaže da će, ukoliko se desi nešto drugačije u odnosu na to što se od njega traži, uslijediti određena posljedica. Kod posljedice, za razliku od kazne, djetetu se daje izbor i podržava se da uradi ono što roditelj želi od njega, ali ako se desi da je zaboravilo, prekršilo pravilo uslijediće posljedica zbog toga što je ono izabralo da ode u drugom pravcu.

Roditelji, tvrdi Bulatović, itekako treba da postave granicu u odnosu na sebe kada je riječ o bilo kom obliku nasilja nad djecom (fizičkom, emocionalnom…) i da sebe nauče nekim novim tehnikama.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.