Ana ima opsesivnu potrebu da joj je frižider uvijek pun. Postane jako nervozna ako se isprazni. Stanje siromaštva u djetinjstvu je i dalje tu negdje u njenoj svijesti. David, koga su napustili roditelji dok je bio još jako mali, postao je preambiciozan i perfekcionista pokušavajući tako da bude prihvaćen, cijenjen i da izbjegne napuštanje. Dženi je po prirodi organizator, i to odličan. Ali, ako se planovi neočekivano promijene, gubi kontrolu, čak i kada nije opravdano. Odrastajući u zemlji koja se suočila sa ratom, protestima, inflacijom itd., ona je razvila nepovjerenje i svaka iznenadna promena je plaši. Ovo su neki očigledni primjeri kako trauma utiče na nas. Međutim, trauma iz djetinjstva može biti mnogo suptilnija i teška za prepoznavanje u načinu na koji razmišljamo, reagujemo, biramo, donosimo odluke i živimo svoj život.

Trauma postaje objektiv kroz koji vidimo svijet, druge i sebe. Javlja se u najrazličitijim oblicima i kod ljudi iz svih slojeva života. Kada pogledate koje vrste traume postoje, količina informacija vas preplavi. Iz prirode (zemljotresi, požari, poplave), preko društva (ratovi, revolucije), do škole (maltretiranje), i porodice (zlostavljanje, zapostavljanje, nasilje, razvod, teška bolest), itd. Čini se da trauma vreba iza svakog ćoška. Iako neće svaki od tih događaja dugoročno biti traumatičan i štetan, može se reći da:

Skoro svaki događaj može se smatrati traumatičnim za dijete ako:

• se dogodio neočekivano
• se dešavao više puta
• je neko namjerno bio okrutan
• je dijete bilo nespremno na taj događaj.

Trauma iz djetinjstva pogađa puno ljudi u svijetu: istraživanje na preko 60.000 odraslih u 24 zemlje pokazalo je da 70 odsto odraslih prijavljuje jedan traumatični događaj, dok je 30,5 odsto njih doživelo četiri ili više traumatičnih događaja u djetinjstvu.

Djeca su izuzetno ranjiva na negativne efekte traume.

• Razvoj mozga

U djetinjstvu mozak se brzo razvija formirajući važne sinaptičke veze između neurona. Ponavljano okidanje neurona formiraće jaku vezu, dok će oni koji nisu stimulisani izblijedjeti. Jednostavno rečeno, ako pas ugrize dijete i to se ponovi nekoliko puta, dijete će razviti snažan strah od pasa i biće mu teško da vjeruje čak i najslađim i dobronamernim psima. Ako se djetetu uskrati ljudski kontakt i dodir, neće se uspostaviti potrebne sinaptičke veze i djeca će imati mentalnih i emocionalnih poteškoća, kao što to jasno pokazuje istraživanje zanemarene djece.

Dugotrajni stres koji prati traumu ima štetni uticaj na memoriju i izvršne funkcije mozga, jer režim preživljavanja nadvladava kognitivne mehanizme. Kao rezultat toga, djeca će imati poteškoća sa učenjem, mučiti se u školi i između ostalog biti sklona hiperkinetičkom poremećaju.

• Mijenjanje tijela

Hormoni stresa kortizol i adrenalin odlično funkcionišu u neposrednoj opasnosti, ali povišeni nivoi ovih hormona tokom dužeg perioda (na primjer tokom izlaganja traumi) oštećuju tijelo i njegov imuni sistem izazivajući mnoge bolesti: dijabetes, visok krvni pritisak, gojaznost, astma, alergije itd.

Novije istraživanje epigenetike pokazuje da šteta nastala dugotrajnim stresom ide sve do naših gena, što znači da dijete, recimo, može imati genetsku predispoziciju da bude snažno i samouvjereno, ali zbog načina na koji geni reaguju kada su pogođeni stresom povezanim sa traumom, izrašće u slabu i uplašenu osobu.

• Mentalni i emocionalni razvoj

Sva djeca moraju imati sigurnost, stabilnost, dosljednost i sigurnu privrženost odraslima za normalan emocionalni i psihološki razvoj. Trauma oduzima neke ili ponekad sve ove faktore i ostavlja djecu koja se u mladosti bore da pronađu sidro koje im je toliko potrebno. Pokreću se mehanizmi za preživljavanje, unoseći različite strategije suočavanja koje postaju deo traume i nastavljaju se u odrasloj dobi: mentalitet žrtve, pasivnost, agresivnost, mišljenje o žrtvi, lažni ego, itd.  Te se strategije šire u karakter, stavove, mišljenja i postaju u najmanju ruku štetne ili ograničavajuće.

• Formiranje obrazaca

Djeca imaju ograničeno razumijevanje svijeta, ljudi, sebe i života. I dalje im nedostaje znanje, iskustvo i često jezik da bi mogli da obrade i izraze ono što im se događa. Tumače traumatične situacije sa oskudnim resursima koje trenutno imaju na raspolaganju i na osnovu njih stvaraju šablone (uglavnom one nezdrave) za funkcionisanje u svijetu: kako se odnositi prema suprotnom polu, kako obezbijediti porodicu, kako igrati drugačije društvene uloge, (ne)odgovarajući načini za izražavanje osjećanja, kako dobiti ono što žele itd. Jedan primjer takvog obrasca koji često vidimo je ponavljani obrazac ponašanja djece alkoholičara, nasilnika ili zavisnika. Ti obrasci su snažno ugrađeni u dječiji um i promjena, iako je moguća, prilično je teška.

Iako postoje traume koje se mogu spriječiti pažnjom odraslih, škole, društva i snažnog pravnog sistema koji podržava djecu, postoje mnoge koje su neizbežne, zbog čega je intervencija veoma važna.

Nedavno istraživanje o oporavku od traume može pružiti korisne smjernice o tome kako pomoći, podržati i osnažiti djecu koja su traumatizovana.

Neki od faktora koji su zajednički djeci koja uspiju da se brže oporave od traume su:

• Barem jedna snažna i stabilna veza sa odraslom osobom iz porodice ili zajednice
• Podrška i prihvatanje porodice, prijatelja, škole i zajednice
• Osjećaj unutrašnje kontrole
• Vjera u uspjeh u drugim oblastima života
• Svrha i smisao života
• Prihvatanje vrijednosti nade, vere i optimizma
• Razvijanje veština i mehanizama suočavanja sa stresnim situacijama

Svakako, pravovremena pomoć profesionalaca kao što su psiholozi, podrška porodice i zajednice su od najveće važnosti za oporavak nakon traume.

Neka se djeca uzdižu iznad traumatičnih događaja i koriste ih da se osnaže. Svi znamo ljude koji su postali izvrsni ljekari, policajci, advokati ili preduzetnici nakon što su u djetinjstvu pretrpjeli traume, ponekad kao način ispravljanja nepravde. Međutim, nikada ne smijemo zamijeniti dobru osobu traumom. Otpornost pred traumom jednostavno daje najbolje iz užasne situacije. Svi se moramo potruditi da ne dođemo u užasnu situaciju ako je to moguće spriječiti. Zbog toga je naša odgovornost kao roditelja, nastavnika, članova zajednice i pojedinaca da reagujemo na bilo kakve znake traume kako bismo djeci omogućili optimalno okruženje i uslove za zdrav razvoj.

Izvor: Fondacija Novak Đoković