PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Kada ljudi odrastu, često smatraju da dovoljno znaju o sebi, drugima i svijetu, tako da po pravilu postaju manje radoznali nego što su bili u djetinjstvu i mladosti. Možemo reći da odrasli ljudi često žive u svojim zonama udobnosti, koje su zapravo sazdane od poznatog i dobro shvaćenog dijela svijeta. Oko zone poznatog i predvidljivog nalazi se zona nepoznatog. U tom koordinatnom sistemu, radoznalost je težnja da se „zaviri” u nepoznato, da se doživi nešto novo, da se otkrije neki novi smisao.

Ne sputavajte dječiju znatiželju

Radoznalost može biti difuzna, kada nekoga interesuje mnogo toga, a može biti fokusirana kada govorimo o nečijim interesovanjima. Drugim riječima, radoznalost, zainteresovanost je ona sila koja nas tjera da širimo granice razumijevanja svijeta, drugih, ali i samih sebe. Svaki čovjek je u izvjesnoj mjeri radoznao, a ljudi se razlikuju u odnosu na snagu ovog motiva, njegov fokus, kao i u spremnosti da na osnovu radoznalosti stupe u akciju.

Iako svi krećemo na životno putovanje kao veoma radoznala djeca, već na sredini tog puta se međusobno bitno razlikujemo. Dok jedni imaju stalnu potrebu za otkrivanjem novog, stalnu zainteresovanost za svijet i pojave u njemu, drugi imaju strah od novog, strah od promjene, tako da žive začaureni u svom mikrokosmosu kojeg dobro poznaju i u kojem se osjećaju sigurno.

Istraživanja pokazuju da oni odrasli ljudi koji su više radoznali od drugih imaju veće zadovoljstvo životom, veću smirenost i učestalost prijatnih emocija, veći nivo psihičkog blagostanja, kao i manji nivo neprijatnih osjećanja, pogotovu tjeskobe. Kako je radoznalost „dječija” osobina, možemo reći da oni odrasli ljudi koji su sačuvali radoznalo dijete u sebi imaju kvalitetniji život i da ostaju vitalniji i u dubokoj starosti. Za njih je radoznalost bitan sastojak njihovog životnog poleta, elana, životne energije. Prema tome, radoznalost je veoma pozitivna osobina, što znači da radoznalost treba njegovati, a djecu i mlade podsticati da ostanu radoznali.

Ne samo da je radoznalost dobra za pojedinca, već je dobra i za ljudsko društvo. Radoznalost, želja da se sazna i razumije kako različite pojave funkcionišu je osnova za razvoj znanja u različitim oblastima, pogotovo u nauci i filozofiji. Zahvaljujući radoznalosti razvija se ljudska civilizacija.

Postoje teorije koje povezuju radoznalost s prirodnim djelovanjem ljudskog mozga. Kako onda dođe do toga da neki ljudi u velikoj mjeri izgube ovu sposobnost?

Ako pogledamo kako roditelji i drugi reaguju na dječiju znatiželju i ljubopitljivost, stvari postaju jasne. Svojim porukama: Nemoj da mi dosađuješ svojim pitanjima. Saznaćeš kada porasteš. Nemoj da razgovaraš s nepoznatima. Prvo uradi, pa posle postavljaj pitanja; itd., mi zapravo djeci zabranjujemo da ostanu radoznala. Na taj način im šaljemo poruku da ih više volimo ako su manje radoznala, a više poslušna i mirna. U svojoj želji da ih zaštitimo od opasnosti koje postoje u spoljašnjem svetu, mi na radoznalost gledamo kao na osobinu zbog koje djeca mogu ući u rizične i opasne situacije i nastradati. U tom smislu, tokom vaspitanja treba znati granicu između zaštićivanja i prezaštićivanja, naučiti radoznalu djecu da budu oprezna i da vode računa o sebi.

Put ka sadržajnijem životu

U vrijeme „ubrzanja istorije”, kada je sve više novih događaja u svim oblastima života, naročito u sferi tehnologije, radoznalost nam pomaže da ne „zastarimo”. Ako ljudi ne nauče da rukuju pametnim telefonima, kompjuterskim programima, ne znaju kako da pretražuju internet, onda se između njih i svijeta stvara sve veći jaz, manje razumiju svet i otuđuju se od svijeta kojeg ne razumiju. Upravo radoznalost nas sprječava da se ovo desi, tako da ljudi „otvorenog uma” nikada ne zastarijevaju.

Sve one koje tema radoznalosti više zanima upućujemo na nedavno objavljenu knjigu Toda Kašdana, jednog od pionira pozitivne psihologije, s naslovom Radoznali? Put ka sadržajnijem životu.