Crna Gora nema zvaničnu statistiku koliko parova ima neki od problema plodnosti, jer ne postoji nacionalni registar. Ipak izgleda da ne odudaramo od svjetskog prosjeka i da se taj procenat i kod nas kraće između 15 i 20 odsto.

Par iz Podgorice, čije je ime poznato redakciji Vikend novina koje su se bavile ovom temom, jedan je od mnogih koji su se godinama borili sa sterilitetom u Crnoj Gori. Njihova borba za potomstvo počela je prije šest godina. U početku, kažu, nijesu ozbiljno shvatali problem, već su poput mnogih vjerovali da će do trudnoće doći ukoliko se ne budu opterećivali.

“Kada smo se vjenčali, nijesmo odmah planirali djecu. Htjeli smo prvenstveno da kupimo stan, putovali smo … Onda kada smo odlučili da je vrijeme za bebu, tada se prosto nije dalo. Krenuli smo na dug put borbe, čekanja, neizvjesnosti …,” pričaju oni.

U razgovoru za Vikend novine objašnjavaju da su krenula ispitivanja, detaljne analize … Odlučili su se za vantjelesnu oplodnju. Uspjeli su iz drugog puta i sada čekaju blizance.

“Trenutno sam u šestom mjesecu, čekam dvije bebe i zaista smo srećni. Ono što želim da poručim svim parovima u Crnoj Gori koji se bore za potomstvo je da ne odustaju. Put do cilja nije lak, ali kad dobijete ono što želite, vaš život dobija potpuno drugu dimenziju”, poručuje ovaj par.

Koliko bračnih parova u Crnoj Gori dijeli njihovu sudbinu ne zna se tačno, jer ne postoji nacionalni registar o neplodnosti.

Ranije se pretpostavljalo da oko 15 odsto parova ima problem sa infertilitetom, dok je sada, nažalost, taj procenat u porastu, tako da je prema svjetskim procjenama sve bliže 20 odsto. Problem neplodnosti, prema zvaničnim podacima, jednako je prisutan kod muškaraca i žena.

Zvanični podaci govore u prilog tome da trećinu neplodnosti uzrokuje muškarac kao faktor steriliteta, trećinu žena, dok su kod trećine, saglasni su sagovornici Vikend novina, uzročnici oboje.

Posljednjih godina učestalost neplodnosti kod mlađe populacije je malo veća nego ranije, a razlog tome je, kaže ginekolog klinike Life dr Nebojša Čejović, ranije stupanje u polne odnose, a time i povećana incidenca seksualno prenosivih bolesti.

“Ono što se da primijetiti jeste drastičan pad plodnosti kao uzrok pretjerane upotrebe nikotina, opojnih droga, raznih suplemenata (steroida) za povećanje mišićne mase, nekvalitetna ishrana i drugo. Ovom prilikom želim istaći i sve češće odlaganje trudnoće zbog kasnijeg stupanja u bračnu zajednicu, tako da imamo u praksi povećan broj parova preko 40 godina, kada je jako smanjena reproduktivna moć, zbog smanjenog broja jajnih ćelija i njihovog kvaliteta, kao i pada broja i morfologije spermatozoida”, objašnjava Čejović i dodaje da u tim situacijama čak i vantjelesna oplodnja ima ograničene mogućnosti.

Država refundira novac za tri pokušaja vantjelesne oplodnje što je, kako kaže, vjerovatno u skladu sa skromnim novčanim fondom kojim raspolaže crnogorski Fond zdravstva.

“Naravno, to nije dovoljno, ali se nadamo da će se taj broj refundiranih pokušaja u bliskoj budućnosti povećati. Apel stručnjaka koji se bave IVF-om prema državi je da omogući parovima mogućnost zamrzavanja embriona o trošku države, jer i to je jedan od vidova rješavanja neplodnosti koja ima svoj procentualni uspjeh, a ne opterećuje mnogo Fond”, smatra Čejović.

Procenat uspjeha zavisi prije svega od starosne dobi para, najviše žene. Što je žena mlađa, do 30 godina, procenat se sada kreće čak preko 45 odsto. Što je žena starija, taj procenat drastično opada, tako da je poslije 40. godine on na pet do sedam odsto. To je država i prepoznala, jer je dozvolila da o njenom trošku mogu da se liječe žene do navršene 44. godine života, istakao je Čejović.

Najčešći uzročnik neplodnosti kod žena, ali i kod muškaraca, kaže, jeste infekcija koja izaziva pad plodnosti kod oba pola.

Na drugom mjestu su hormonski poremećaji, odnosno disbalans koji remeti ciklus, a tako i ovulacije kod žene a spermatogenezu kod muškaraca. Slijede stečene i urođene anomalije polnih organa.

I njegova koleginica iz klinike Humana reprodukcija, ginekolog dr Tatjana Motrenko, utiska je da je država dala razumnu potporu, čak možda i preko svojih mogućnosti.

“Ono što nama nedostaje i to je ono što dugo pokušavamo je registar ART-a, odnosno IVF-a, gdje bi se jasno vidjelo koja je struktura naših pacijenata, uspjeh u određenoj metodi, dobnoj grupi pacijenata, napravili bi se neki kriterijumi koji bi postojeća sredstva možda drugačije raspodijelili među pacijentima”, smatra Motrenko.

U Belgiji se, kaže, refundira šest ciklusa IVF i plaćaju i ciklusi sa zamrznutim embrionima.

“S druge strane, u Holandiji samo dva ciklusa sa ograničenjem broja vraćenih embriona i upotrijebljenih ljekova, u susjednoj Danskoj takođe samo dva ciklusa i to samo za parove bez djece. Ko ima jedno dijete nema pravo. U Njemačkoj parovi moraju da participiraju u troškovima, nemaju pravo da zamrzavaju embrione nego samo tek fertilizovane ćelije. Sve su to zemlje koje su mnogo bogatije od nas”, kazala je Motrenko.

Šansa za roditeljstvo, kako je rekla, zavisi od težine problema koji neki par ima, odnosno od njihovih godina, rezultata, odnosno spermograma i ovarijalne rezerve, kao i pratećih bolesti.

“Ono što je jasno i naučno dokazano je da sa godinama pada sposobnost oplođenja i kod žena i kod muškaraca. Kod žena pad počinje sa 32, da bi se rapidno ubrzao poslije 37. godine. Kod muškaraca morfologija spermatozoida, broj i pokretljivost se smanjuju, i to je razlog zašto postoje dobna ograničenja za donatore sperme (40 godina, ali se predlaže da se smanji na 35) i žena donatorki jajnih ćelija do 33 godine”, objašnjava Motrenko.

Kod žena ispod 35 godina, dodaje, uspjeh je 50 odsto po pokušaju ukoliko im je pristojna rezerva ovarijuma.

Sa godinama pada na ispod dva odsto u 45. godini, tako da se u tim godinama uvijek preporučuje donacija oocita. Kod teških oštećenja spermatogeneze, jedino rješenje je ponekad donacija sperme, pojasnila je Motrenko.

Kod crnogorskih muškaraca vodeći uzroci neplodnosti su, precizira Motrenko, neliječene infekcije, preležane bolesti sa visokom febrilnošću ili određene virusne infekcije koje utiču na testise, kasna hirurška intervencija kod migrirajućih testisa ili zaostalih u ingvinalnom kanalu, koja se mora riješiti što prije, a definitivno do prvog rođendana djeteta, izloženost toksinima i stresu, tijesna garderoba, odnosno pantalone i veš.

“Kod žena najčešći uzroci neplodnosti su inflamatorne promjene u maloj karlici, odnosno neliječene upale jajovoda, endometrioza, anovulacija kod policističnih jajnika, smanjenje broja jajnih ćelija. Ilustracije radi, mnogo mojih pacijentkinja u dobi od 30 godina ima jajnike sa brojem ćelija koje očekujete u 40+, a najmlađa pacijentkinja koja je ušla u klimaks imala je samo 20 godina”, istakla je Motrenko.

Uspješnost postupka vantjelesne oplodnje, kaže, zavisi od patologije para, ali i od vještine onih koji liječe i opremljenosti centra, kao i od primjena svih kriterijuma kontrole kvaliteta na kome se intenzivno insistira svuda, kao i najnovijih naučnih dostignuća u polju embriologije i reproduktivne endokrinologije.

“Ukupno za 2016. godinu u Crnoj Gori uspješnost je bila 27 odsto po aspiraciji za ICSI i 57 odsto za IVF”, zaključila je Motrenko.

U Crnoj Gori se jasno se može vidjeti da je broj mladih žena sa smanjenom ovarijalnom rezervom sve veći iz nepoznatog razloga.

“Tokom regularnog ginekološkog pregleda potrebno je pacijentkinjama skrenuti pažnju na ovarijalnu rezervu, koja ne ugrožava njihovo zdravlje ako je smanjena, ali ozbiljno ugrožava fertilnost i ograničava vrijeme reproduktivnog trajanja”, smatra Motrenko i dodaje da je sa kolegom Đogom već razgovarala o tome da bi nam bio potreban registar poor respondera, ali nažalost sami ne mogu to da uspostave.

Kada je riječ o muškarcima, godine kada se razvijaju problemi sa prostatom su sada, kako kaže, mnogo manji nego ranije, vjerovatno kao posljedica promjene načina života.

“Spermatogeneza opet pokazuje osjetljivost na izloženost toksinima, stresu i toploti, tako da je udio muškog steriliteta takođe u porastu. Naravno, i godine pacijenata generalno pokazuju na dva trenda: s jedne strane rast starijih pacijenata i, s druge, barem u mom centru, rast parova koji su mlađi, ali sa težim problemima, kao što je smanjena rezerva jajnika, vrlo ozbiljna oštećenja spermatozoida, kako u broju, tako i u morfologiji”, kazala je Motrenko.

Nažalost, dodaje, medicina ne može da utiče na sociološke faktore, kao što je kasnije zasnivanje porodice ili zajednice para.

“Mislim da generalno postoji ne samo kod nas, nego u cijeloj Evropi pogrešna percepcija vantjelesne oplodnje, gdje se precjenjuju mogućnosti IVF-a, što je posljedica medija koji plasiraju priče o slavnima koji dobijaju djecu po želji u bilo kom životnom dobu. To naprosto nije tako”, tvrdi Motrenko, koja je u Nadzornom komitetu Evropskog IVF monitoring programa već dugo.

Svi rezultati Evrope nam dolaze i uspjeh, ističe, nije kako se plasira u reklamama i medijima.

“Generalno je 36 odsto za ICSI cikluse i 37 odsto za klasičan IVF po aspiraciji oocita. Stopa živorođene djece je od 29 do 30 odsto takođe po aspiraciji. Raste trend ciklusa u kojima se zamrzavaju svi kvalitetni embrioni i izbjegava embriotransfer u svježem ciklusu kako bi se smanjio rizik hiperstimulacije i povećala šansa za uspjeh”, naglasila je Motrenko.

Proces vantjelesne metode traje u zavisnosti od protokola koji se primjenjuje od dvije do četiri nedjelje i to je, ističe Čejović, timski rad u koji su uključeni ginekolog, embriolog, urolog, anesteziolog i srednji medicinski kadar.

“Mora postojati uzajamno povjerenje tima i para koji je u procesu IVF da bi se on završio što uspješnije”, objašnjava Čejović.

Postupak se sastoji od četiri faze. Prva je faza stimulacija jajnika da proizvedu što veći broj jajnih ćelija, što se izvodi svakodnevnim injekcionim davanjem hormona koji podstiču rast i broj ćelija koji nam je neophodan. Druga faza je,  punkcija folikula, odnosno vađene jajašaca iz jajnika pomoću jedne tanke igle uz pomoć ultrazvuka.

Treća faza je oplodnja i kultivacija embriona, koja se obavlja u embriološkom laboratoriju uz strogo kontrolisane uslove temperature, ugljendioksida i vlažnosti vazduha, koji imitiraju uslove koji postoje u jajovodu, gdje se inače vrši prirodna oplodnja. I na kraju, četvrta faza je embriotransfer, kada nakon dva, tri ili pet dana uzgoja embriona vraćamo najbolje embrione u matericu pomoću fleksibilnog katetera, rekao je Čejović.

Nakon toga, dodaje, pacijent miruje par dana, a nakon dvije nedjelje provjerava nivo hormona trudnoće iz krvi.

“Ukoliko je on povećan, možemo reći da je proces uspješno izveden”, zaključio je Čejović.