Roditelj treba da nađe pravu mjeru kada su u pitanju vannastavne aktivnosti djeteta i prepozna šta je njegova ambicija, a šta potreba djeteta, smatra psiholog Žarko Ivanović.

Kako je pojasnio u emisiji Boje jutra na TV Vijesti, prava mjera podrazumijeva da djeca imaju svoj samostalni prostor, za igru, da upoznaju sebe i vide kako se snalaze u situacijama kao što su igra, dosada…

Ivanović naglašava potrebu jer, kako kaže, zadatak roditelja je da razlikuje šta je želja, a šta potreba djeteta, jer su to dvije različite stvari.

„Mi kao roditelji i kao odrasli bi trebalo da se bavimo potrebama djeteta i da u tom smislu nađemo adekvatan odgovor“, kazao je on.

Kada dijete ide u školu i ima druge aktivnosti, ono ima određeni program. Jednog dana, u tinejdžerskom ili odraslom dobu, kada se susretne sa realnom situacijom, sa sobom i pitanjem ‘Na koji način želim ja sebe da vidim u odnosu na dimenziju kao što je vrijeme, prostor..’ djeca se obično ne snađu zato što su u djetinjstvu i u ranom dobu imali program koji im je zadat od drugih, od roditelja, sistema…

Ipak, ne treba zanemariti aktivnosti, ali prema mišljenju psihologa, ne treba da ih bude više od jedne, dvije.

Aktivnosti treba izabrati tako što će roditelj biti uključen i zainteresovno osluškivati koji su to afiniteti djeteta i onda ga pustiti da odabere.

Roditeljima sugeriše da ako vjeruju da je djetetova potreba sport, da ga usmjere na sportove koji odgovaraju osobenosti djeteta.

Ako dijete ima želju da se bavi fudbalom, koja dolazi od toga da je opčinjen fudbalskim zvijezdama koje se plasiraju u javnosti, a zapravo ono nema afinitete i to nije njegova potreba, njegova potreba je vjerovatno nešto drugo.

Ivanović upozorava da su neostvareni snovi roditelja česta situacija.

„Može biti toksično za dijete da živi neostvarene ambicije roditelja. Dijete treba da živi svoje posebnosti, svoje potrebe i da se razvija u tom pravcu“, upozorava on.

Ivanović navodi 4 osnovne funkcije roditeljstva po autorki Muriel Džejms, koja je kako kaže velikan psihologije i psihoterapije, a to su – naučiti dijete da misli, radi, voli i da uživa.

Vanškolske aktivnosti se u ovom kontekstu odnose na rad. Kako kaže, igra u djetinjstvu je ekvivalent rada u odraslom dobu.

Smatra da ovo može roditeljima da pojednostavi situaciju i pomoći im da vide jesu li djeci dozvolili da misle ili im nameću svoj program i mišljenje; da rade tj. u dječijem dobu da se igraju; da vole sebe, druge, da razvijaju strast prema sportu, predmetima u školi i da uživaju.

„Ne postoji roditelj koji ne pogriješi, koji neće pogriješiti. Poenta je da imamo roditelje koji su uključeni“, kazao je Ivanović.

Kada su u pitanju javni nastupi i takmičenja za djecu koja su popularna, Ivanović navodi da svako treće dijete ima potrebu za javnim nastupom.

On smatra da su u tim slučajevima aktivnosti kao što su gluma i druge koje imaju veze sa javnim nastupom u redu, ali je protiv takmičenja djece gdje ih odrasli ocjenjuju.

“To treba da pripada domenu igre, zabave i razvijanja njihove ljubavi prema umjetnosti, a ne u smislu takmičenja i zabave za odrasle“, kazao je Ivanović.

Komunikacija je važna, objašnjava on, ali je jedna od najvažnijih stvari u komunikaciji, pogotovo kad je roditeljstvo u pitanju, to da umijemo da čujemo i da razmislimo o tom sadržaju.

Ivanović smatra da treba pustiti dijete da ispita svoje potencijale i podržati ga da ispituje i istražuje taj aspekt sebe.