Početak škole ponekad veći problem za roditelje nego za dijete

Vrlo je lako procijeniti intelektualnu zrelost djeteta, dok je to nešto složenije uraditi kada je riječ o emocionalnoj i socijalnoj zrelosti koje su ključne za početak školovanja, ali jedna godina iako je duga, u tom smislu ne znači ništa, smatra psihološkinja Vesna Dimitrijević.

Značajan dio roditelja čija su djeca rođena u drugoj polovini godine u dilemi su da li su djeca spremna za početak školovanja, koje sa sobom predviđa i brojne obaveze. Zakonom je predviđeno da u Crnoj Gori školovanje počinje za djecu rođenu u kalendarskoj godini u kojoj navršavaju šest godina života.

Dimitrijević smatra da početak škole u životima mališana ponekad predstavalja veći problem za roditelje nego za dijete.

Roditeljima predlaže da postavljanjem određenih granica i pravila ponašanja direktno utiču na osjećanje unutrašnje sigurnosti i zrelosti djeteta.

“Kada kažemo emotivno zrelo dijete mislimo na dijete koje je naučilo da se povremeno odvoji od svojih roditelja, koje je naučilo da ostaje sa svojim drugarima u igri, a da pritom svake sekunde ne razmišlja o tome gdje su mama i tata, kao i na djecu koja koja su jako vezana za porodicu i proces odvajanja od majke se nije završio na način koji bi stavio pečat na njegovu emotivnu zrelost i spremnost za polazak u školu”, objašnjava ona za RTV Budva.

Socijalna zrelost je, prema njenim riječima,  jednako važna, a postoji, na primjer, onda kada se dijete ravnopravno uključuje u aktivnosti sa drugom djecom u vrtiću ili školi i zna samo da preuzme inicijativu da pozove druga u igru.

Često se dešava da temperament djeteta oboji njegovo ponašanje pa je u tom slučaju nejasno da li je dijete samo stidljivo ili emocionalno nezrelo.

Dimitrijević kaže da je odgovor na tu dielmu možda najbolje potražiti kod vaspitača, ukoliko je dijete pohađalo vrtić.

“Mišljenje vaspitača zna biti veoma mjerodavno. Vaspitač je neko ko provodi dosta vremena sa djetetom i upoznaje dijete u različitim situacijama. On je tu da vidi i kako dijete reaguje kada se desi neki konflikt, kako reaguje kada nešto treba podijeliti, kako reaguje kada nekome treba pomoći, kako reaguje ujutru na odvajanje i da li na spremanju za spavanje traži mamu, te koliko se u odnosu na generaciju dijete razlikuje”. predlaže ona.

Izvor: RTV Budva

SOS linija baner

Nedjelja štednje

Comments

  1. Psiholog nisam ali mi zdrav razum i logika kaže da nikako ne može biti tačno da jedna godina po pitanju emocionalne i socijalne zrelosti ne znači ništa !?! Pobogu, pa znači meni od 36, a kamoli djetetu od 6 godina !

    • Mirjana Aleksić Roganović Ja radim s djecom i mogu Vam reći da se dosta njih za godinu transformiše ako je izloženo pozitivnom (ili ponekad na žalost negativnom) uticaju. Tu se potpuno sa Vama slažem. Djeca rastu iz dana u dan a godina je u njihovom uzrastu velika.

    • Treba uvesti zakon da djeca koja do početka skolske a ne do kraja kalendarske god polaze u skolu.Nije pedagoski da djeca rodjena u januaru I krajem decembra(kao moj sin)polaze u prvi razred jer medju njima je razlika skoro godina starosti.Mozda roditelj ima prava da pošalje dijete godinu dana kasnije,ali kako dijete vratiti jos jednu godinu u vrtic kada su skoro svi iz grupe tog djeteta posli u školu.O tome ministarstvo treba da se ,,pozabavi”.

  2. Da podijelim moj stav o devetogodišnjoj školi i polasku djece u školu sa 6 godina (često sa 5 god i 8 mj.) i kao roditelja i kao nastavnika. Smatram da kalendar nikako ne bi smio da bude presudan pri odluci prilikom upisa. Tad značajnu ulogu pri procjeni mora da ima psiholog, ali i porodica. Svako dijete je individua za sebe. Ovo u tekstu po pitanju značaja jedne godine u socio-emocionalnom razvoju djeteta, vjeruem da samo nije na najsrećniji način rečeno i interpretirano. Da živimo u nekoj razvijenijoj i uređenijoj zemlji, zemlji u kojoj je uređen sistem obrazovanja, kategorično bih bila protiv. Pošto nismo te sreće, smatram da raniji polazak je bolja varijanta, naročito u gradovima gdje su prebukirani vrtići. U sistemima gdje djeca polaze u školu sa 7 godina, obavezno je predškolsko. Možete li zamisliti kako bi to izgledalo u npr. podgoričkim vrtićima gdje imamo grupe preko 40 djece? Drugi problem je taj što se prvi razred mahom ne realizuje kako bi trebalo. Tu su opet uključeni razni faktori, od neuslova u školi do toga da je cijeli program morao biti zasnovan na učenju kroz igru, pokret, kreativnost… Nelogično je da tražimo od djeteta sa jedva 6 godina da satima sjedi mirno jednako kao učenik sa 15 godina.

    • Olivera Lekovic Ex Dragic Naravno da je bolja varijanta, zbog svih nabrojanih razloga..ali tu veliki dio odgovornosti snose i ucitelji i vaspitaci u prvom razredu, pa iako ucionice nisu opremljene na nacin da odgovore zahtjevima predvidjenim planom i programom, moramo ponesto i imorovizovati (u vrticima se nas rad se cesto svodi na to, s obzirom na neuslovne prostorije i broj djece koji boravi u njima a znam da si i ti ta kod koje nije bas sve klupa/stolica/rad/red/disciplina a opet postizes vise nego mnogi..hvala Bogu, radila sam s uciteljicama slicnim tebi..pa treba svi da se zapitamo). Ali veoma cesto nailazimo na otpor na bilo kakvo “snalazenje”, na novine u radu..cesto sam svjedok tome. S druge strane, mnogi roditelji (izvinjavam se onima koji se ne pronalaze), uspijevaju da “natjeraju” dijete da im sjedi, cak i dok jede, jedino uz tel, tablet..to nam kazu kao objasnjenje kada dijete odbija hranu u vrticu, ne pricam napamet, a onda ocekuju da im mi nekako drzimo paznju. Ima tu jos dosta toga… A to “uredjene drzave”, nosi neke druge, lose strane, a mogla bih da ih nabrajam do sjutra (od toga da ne smijes presvuci dijete da neko treci ne posmatra jer smo svi potencijalni zlostavljaci, da prosvetnog radnika, ali i roditelja za svaku glupost zovu na odgovornost i sl). E u tim “uredjenim drzavama”, dijete uci, cesto i od 4te godine da pise, obavezni ste da odradite dio kod kuce i sl…tako da, aman, prihvatimo kako jeste, ali se prihvatimo posla…svi. Prosvetni radnici i roditelji! Ovdje uloge nijesu i ne mogu biti jasno podijeljene. Pa zasucimo rukave…zivjela nam djeca, a i mi za njih!

Leave a Reply