Kada dijete roditelju/staratelju kaže da je pretrpjelo seksualno nasilje najbolje je da on to prijavi direktno tužilaštvu jer na taj način će maloljetnik svjedočiti samo jednom i ne mora da ponavlja šta mu se desilo više puta, poručila je načelnica stručne službe u Višem državnom tužilaštvu Dijana Popović Gavranović u emsiji Boje jutra na TV Vijesti.

Tužilac za maloljetnike obavlja razgovor sa roditeljima kako bi saznao sve informacije koje su relevantne za pokretanje krivičnog postupka.

“Nakon toga bi se u stručnoj službi Vrhovnog državnog tužilaštva obavio pripremni razgovor i procjena djeteta o njegovoj podobnosti da da svjedočki iskaz. Onda bi se obavilo saslušanje djeteta u posebnoj prostoriji u kojoj se nalazi dijete sa predstavnikom stručne službe, a u drugoj prostoriji se nalazi državni tužilac i svi drugi učesnici u krivičnom postupku, a te dvije prostorije su povezane audiovizuelnom opremom“, pojasnila je ona.

Dodaje da dijete zna ko se nalazi u drugoj prostoriji i ko sve ima pravo da čuje što dijete govori, ali vidi samo predstavnika stručne službe i sa njim vodi razgovor o tom svom teškom iskustvu.

„To se sve snimi i taj CD se priključuje predmetu koji se dalje, ukoliko dođe do optužnog prijedloga, šalje na sud gdje se to može prikazati u toku suđenja i dijete više nigdje ne ponavlja što mu se desilo“, kaže Popović Gavranović.

Na pitanje kako roditelj da prepozna da je njegovo dijete žrtva seksualnog nasilja ona navodi da su sve promjene u ponašanju i navikama djeteta koje roditelji primijete povod za razgovor.

„Teškoće nastaju kada se roditelji ljute što se dijete počne ponašati drugačije nego obično, što postane neposlušno, nekada drsko, nekada povrjeđuje druge ljude i to ljuti roditelje i idu iz te pozicije ljutnje koja djetetu daje informacije da je bolje da ne govori ništa, ostaje samo sa svojom patnjom zbog tih seksualnih napada koje doživljava“, kaže ona.

Dijete često dijete poremeti način ishrane, spavanja, počne da mokri u krevetu, ima neuobičajene bolove za koje roditelji ne mogu da utvrde odakle dolaze.

„Oni odvode dijete kod ljekara međutim ne može da se pronađe bolest koja izaziva glavobolju, mučninu. Djeca koja su dugo izložena seksualnom zlostavljanju imaju često nagon za povraćanjem, depresivne misli, povređuju sebe, nekada drugu djecu u porodici ili u školi, a niko ne može da razumije zašto se to dešava. Ta djeca nekada ponavljaju neke pokrete koji nemaju nikakvog smisla, udaraju glavom, ljuljaju tijelo ili djelove tijela, i svi se pitaju što se desilo sa djetetom, svi su začuđeni i to sve drži dijete u toj zatvorenosti jer nema od svoje okoline povratne reakciju ‘razumijem da ti je teško i volio bih da znam što se dešava’ nego nekako optuži se dijete za ponašanje“, pojašnjava Popović Gavranović.

Poručuje da odrasli, bilo da su roditelji ili da se brinu o djeci, treba da budu smireni, strpljivi i da pokušavaju da kroz najotvorenija pitanja saznaju šta se sa dešava sa djetetom.

Popović Gavranović kaže da često učimo djecu da budu dobra, poslušna, pristojna, da odgovaraju na zahtjeve odraslih.

„Kad tako učimo, a ne kažemo mu da je moguće da se desi i da nekada odrasla osoba uradi nešto što se djetetu ne sviđa i ne damo slobodu djetetu da nam to kaže onda je ono prepušteno samo sebi“, kazala je ona.

Prema njenim riječima, roditeljima je potrebna pomoć, da ih neko usmjeri kako da razgovaraju sa djecom o tome i kada.

„Svi nekako odbijaju da je moguće da se desi seksualno zlostavljanje djeteta, naročito predškolskog uzrasta, to je nešto što prevazilazi normalno ljudsko iskustvo i to svi odbijaju od sebe“, dodaje ona.

Popović Gavranović smatra da je sa djecom predškolskog uzrasta korisno govoriti o njegovom tijelu, pa i o seksualnosti, na način na koji to može da razumije.

„Ako djetetu kažemo da ono što skrivamo kupaćim kostimom ne treba da gleda niko, da te djelove tijela može da dodiruje onaj ko kupa dijete, onoliko koliko traje kupanje, ne više od toga, i ako se desi da neko drugi dira te djetetove djelove tijela da ono to kaže mami i tati“, pojasnila je ona.

Dodaje da to treba reći djetetu smireno, da dijete ne osjeti uznemirenost i strah roditelja, da će mu roditelj vjerovati.

Prema njenim riječima, kada dijete predškolskog uzrasta spontano, kroz igru, iskaže neke seksualne sadržaje koji ne pripradaju tom uzrastu to nije razlog za roditeljsku ljutnju nego za brigu jer dijete tog uzrasta ne može govoriti o seksualnim sadržajima ako nije direktno došlo u kontakt sa tim.

Osoba koja seksualno zlostavlja dijete, kaže Popović Gavranović, najčešće jeste iz djetetovog najbližeg okruženja, iz porodice ili kruga prijatelja.

„Tu se radi o zloupotrebi povjerenja i zato je teško samom djetetu da shvati da neko sa kim se igra, ko mu čini pažnju, donosi poklone i udovoljava njegovim željama, da može da ga povrijedi tako što će na seksualan način dodirivati njegovo tijelo. To je samom djetetu potpuno konfuzno i ono ne umije da razdvoji što se dešava niti da treba i može da se požali“, pojasnila je ona.

Dodaje da razlog za brigu može biti i to ako dijete odjednom odbija da ostane nasamo sa tom osobom ili da joj odlazi u posjetu.

Popović Gavranović smatra da bi kazna za seksualno nasilje nad djecom bi trebalo da bude veća i dodaje da ona sama po sebi ne donosi rješenje i da je tretman seksualnih zlostavljača, naročito pedofila, ključan za prevenciju kada ta osoba izađe iz zatvora.

Prema riječima profesora socijalne patologije Borislava Đukanovića, pedofila je dosta teško prepozati.

„Oni se prikrivaju vrlo su oprezni. Češće su to oženjeni ljudi nego neoženjeni i oni koji imaju češće kontakte sa djecom, zato što biraju profesije gdje mogu da rade sa djecom. Vrlo su temeljni u uspostavljanju tih odnosa sa djecom, da steknu dječije povjerenje i kad steknu to povjerenje onda pristupaju pipkanju, grljenju, držanju u krilu i slično. Rjeđe uspostavljaju seksualne kontakte. Riječ je o osobama koje imaju iskrivljeni seksualni nagon, zapravo prema djeci, i riječ je o poremećaju u ranom razvoju, naročito prema roditeljskim figurama imaju neku kažnjavajuću majku ili slično“, pojašnjava on.

Navodi da su pedofili osobe koje su seksualno nezrele i koje razvijaju neke patološke obrasce ponašanja.

„Djeca im služe samo kao neki objekat za ostvarenje seksualnih fantazija, jedan broj gleda samo pornografske filmove i doživljava seksualno uzbuđenje. Ne možemo baš lako da ih prepoznamo. Najčešće se sazna kada dijete doživi ozbiljne traume i prijavi roditelju ili nekoj drugoj osobi u koju ima povjerenja. To su često osobe koje u socijalnoj sredini uživaju povjerenje, pa i ugled“, kazao je Đukanović.