Programi za prevenciju vršnjačkog nasilja u školama su beskorisni, a ponekad i štetni, tvrdi Izi Laman, američki psiholog i autor knjige Bullies to Buddies: How to Turn Your Enemies Into Friends, a prenosi Psychology Today.

Svi misle da škole ne čine dovoljno da spriječe vršnjačko nasilje. Roditelji maltretiranog djeteta po pravilu optužuju školu za nemar i gotovo u svakom slučaju vršnjačkog nasilja koje se pojavi u medijima, roditelji tvrde da škola ili “nije učinila ništa” ili “nije učinila dovoljno” da se nasilje zaustavi. Predstavnici škole, sa druge strane, tvrde da su reagovali na pritužbe i slijedili procedure, čineći sve što su mogli da zaistave maltretiranje.

Malo ko vjeruje školama, a novinari prosto obožavaju naslove u kojima se za tragedije zlostavljanih učenika optužuju škole, piše Kalman.

Glavna osnova za optuživanje škola za nemar, je pretpostavka da bi maltretiranje prestalo da je škola zaista reagovala. Ali, postoje li zaista dokazi u prilog ove teze?

Kako objašnjava Kalman, naučnici iznova i iznova pronalaze da čak i najuspješniji programi protiv vršnjačkog nasilja, razvijeni na osnovu univerzitetskih istraživanja psihologa, jedva da imaju ikakvog dejstva, a često čak i pogoršavaju situaciju. Nekoliko metaanaliza školskih programa za prevenciju nasilja je objavljeno od 2004. do danas, i one pokazuju da je najbolji rezultat ovakvih programa – smanjenje nasilja za nekih 20%, a da ga neki programi čak i povećavaju. Jedna opsežna studija čak je utvrdila da škole u kojima se sprovode programi protiv nasilja imaju veći stepen vršnjačkog maltretiranja nego škole koje ih ne sprovode.

Zakoni protiv vršnjačkog nasilja takođe se pokazuju nedjelotvornim. Čak i najuspešniji zakoni smanjuju broj prijavljenih slučajeva za 20% – što znači da u 80% slučajeva nemaju uticaja. 

Razlog za malu uspješnost mjera protiv nasilja u školama je taj, što one često izazivaju neželjene štetne efekte. Stručnjaci koji se bave kreiranjem i primjenom ovih programa uglavnom se ne bave negativnim stranama programa, već samo onim dobrim. Dobrobiti se preuveličavaju, a mane prenebregavaju.

Pozitivni efekti koji se najčešće ističu su oni koji se najlakše mogu uočiti, na primjer promjene stavova učenika o nasilju, iako izmijenjeni stavovi često nemaju uticaj na smanjenje stvarnog nasilja.

Škole krivimo za nezainteresovanost i nemar prema problemima nasilja ali često je slučaj da škole zaista nemaju način da nasilje zaustave. Većina nastavnika zaista želi da pomogne đacima ali to što nisu u stanju ne znači da ne pokušavaju. Efekti njihovih napora obično su kratkotrajni, a nasilje se nastavlja.

Ukinuti u potpunosti vršnjačko nasilje je nemoguća misija. Stvoriti društvo u kome je svako uvijek fin prema svima ostalima je poduhvat unaprijed osuđen na propast. Zapravo su škole mjesto gde ima najmanje nasilja, kaže Kalman. Dijete je u prosjeku mnogo izloženije nasilju kod kuće nego u školi.

Međutim, mi od škola zahtijevamo da zaustave nasilje kako znaju i umiju, bez obzira da li je to moguće. Umjesto da se kaže “Škole treba da pronađu drugačiji način da rješavaju ovaj problem pošto postojeći ne djeluje,” ponavljamo recitaciju “Škole treba da učine više da spriječe nasilje.”

Dvije mane programa za prevenciju nasilja

Kako objašnjava Kalman, ovo su dva glavna neželjena efekta programa protiv vršnjačkog nasilja:

1. Ohrabrivanje djece da uvijek prijavljuju nasilje nadležnima u školi. Koliko god to paradoksalno djelovalo, problem u praksi obično nastaje upravo zato što osobe zadužene da reaguju u takvim situacijama često ne znaju pravilno da se postave, pa tokom ispitivanja, saslušavanja, presuđivanja i kažnjavanja može da dođe do eskalacije. Do ozbiljnijih činova nasilja obično dolazi nakon što se škola uključila u rješavanje problema, piše Kalman.

“Davno sam uvidio da je intervenisanje odraslih ono što prouzrokuje najviše nasilja. Kada se roditelji, recimo, umiješaju u svađu svoje djece, ona obično eskalira jer su roditelji najvažnije osobe na svijetu za tu djecu. Oba djeteta žele roditelja na svojoj strani pa ulog raste. Svađa koja je izbila zbog neke sitnice sada se pretvara u svađu oko roditeljske naklonosti, pa samim tim postaje mnogo žešća. Kada roditelji presude, jedno dijete neminovno ostane ozlojeđeno i bijesno. Želeće da se osveti i iniciraće sledeću svađu u koju će se opet umiješati roditelji. U psihologiji se ovaj proces zove triangulacija. Kada se treća strana umiješa u problem između dvije osobe, sukob eskalira i produžava se unedogled. Nastavnici i ostalo školsko osoblje su najvažnije osobe u školi. Zbog toga njihovo uključivanje u dječije sukobe lako može taj sukob podići na viši nivo,” objašnjava Kalman.

2. Učenje djece da im tuđe riječi zauvijek mogu nauditi. Poznato je da su najčešće žrtve verbalnog nasilja djeca koja se lako povrede zbog tuđih riječi. Danas se od škola zahtijeva da djecu uče kako su riječi strašno opasno oružje. Umjesto da ih učine otpornijim na uvrede, programi protiv vršnjačkog nasilja čine ih hipersenzitivnim.

Šta stvarno smanjuje nasilje među djecom?

Pristup koji Kalman koristi kao školski psiholog sa iskustvom od 40 godina rada jeste učenje djece da ne budu žrtve. Ključno je, smatra Kalman, da djeca nauče da ne reaguju na nasilje uznemirenošću jer je upravo to “nagrada” radi koje nasilnici čine ono što čine.

Dakle, nasilje samo po sebi nije problem koji se može riješiti. Problem je što djeca ne umiju da izađu na kraj sa nasiljem. Mentalitet žrtve je štetan po psihičko zdravlje i osim što osobu stalno čini metom za nasilnike, izaziva depresiju. Zbog toga je jedan od glavnih zadataka odraslih da djecu nauče kako da reguju na tuđe maltretiranje. A programi za prevenciju nasilja, primjećuje Kalman, čine upravo suprotno – oni se zasnivaju na tezi da nikada ne bi trebalo da moramo da se suočavamo sa nasiljem, da imamo pravo da ne budemo maltretirani i da nadležni treba da se postaraju za to. Problem je što stvari tako na funkcionišu. “Ako sam žrtva i moram da čekam da društvo riješi moj problem i riješi me bijede, ostaću žrtva do kraja života,” kaže Kalman. Zbog toga on đake uči dvijema strategijama za koje tvrdi da vrlo brzo rješavaju problem.

1. Ne uzbuđuj se

Nije dovoljno samo “ignorisati” nasilnika. Ako ste ljuti, bijesni ili povređeni, to se jednostavno vidi i to ne možete sakriti. Nasilnik će nastaviti da vas kinji. Za siledžiju je vaša negativna reakcija – pobjeda. Ne dajte mu da pobijedi. Kalman ovu strategiju vježba sa djecom kroz igranje uloga i dramatizaciju tipičnih situacija nasilja.

2. Tretiraj siledžije kao svoje drugare

Koliko god ovo djelovalo kao ono što ne treba raditi, Kalman kaže da je to najbolji način da od njih zaista načinite svoje prijatelje. To je istinska primjena načela “tretiraj druge onako kako želiš da tretiraju tebe”. “Kada nas drugi tretiraju kao neprijatelje, itekako smo toga svjesni. Ono čega nismo svjesni jeste da istovremeno i mi njih tretiramo kao neprijatelje. Tako se krug neprijateljstva zatvara, i nasilnici nastavljaju sa maltretiranjem. Zbog toga učenike savjetujem da poštuju nekoliko jednostavnih pravila i svoje nasilnike pretvore u svoje prijatelje. Jedino tako nasilnici ne pobjeđuju,” kaže Kalman.

Ova pravila djeluju i kod nasilja među djecom, ali i kasnije u životu, jer razvijate životnu strategiju koji uvijek donosi pobjedu u odnosu na strategije nasilja. Jedino kada ove strategije ne djeluju je kada imate posla sa pravim psihopatama, psihičkim bolesnicima i kriminalcima, i tada zaista morate da se uzdate u zaštitu nadležnih, savjetuje Kalman.

Izvor: Detinjarije.com