Vaspitavanje i odgajanje su dugotrajni procesi postupnog, strpljivog izgrađivanja i oblikovanja ljudskoga bića, njegovih poželjnih osobina i načina ponašanja. Nestrpljivi da djecu koju odgajamo što brže navedemo da se ponašaju onako kako želimo, vrlo često biremo kraljevski prečac: manipulisanje.
Rječnici objašnjavaju da manipulisati znači obmanuti koga vještim, nepoštenim ili podmuklim sredstvima kako bismo ostvarili neki svoj cilj, svjesno upravljati nečijim emocijama usmjeravajući njegovo ponašanje u svoju korist.
Svaki put kad djetetu započnemo rečenicu s: Ako me voliš, onda ćeš… ili Ako me ne budeš slušao, neću… zapravo nemilosrdno manipulišemo ljubavlju i djetetovim strahom da će ostati nevoljeno i ostavljeno ako ne učini što od njega tražimo.
Kad god nabrajamo djetetu što smo sve za njega učinili zahtijevajući zauzvrat da se ponaša onako kako od njega tražimo, zapravo manipuliramo djetetovim osjećajem krivice.
Ponekada kad želimo da dijete nešto učini kažemo: Meni nikad ne uspije tako lijepo… kao što ti to znaš uraditi… Na taj način naveli smo ga na poželjna ponašanja manipulisanjem njegovom sujetom.
Ponekada su roditeljske razmirice takve da se dijete nalazi između dvije vatri godinama i prije raztanka i nakon njega.
U takvim situacijama često oba roditelja manipulišu djetetom tehnikom zaplašivanja i otplašivanja, postupkom sličnim onim s dobrim i lošim policajcem. Zaplaše dijete onim što bi im drugi roditelj mogao uraditi, pa ga odmah zatim otplaše i umire uvjeravajući ih kako se uz njih tako nečeg ne treba plašiti. Sve dok su dobri, pristojni, vrijedni, dok dobro uče i rade što im se kaže, nemaju se čega bojati.
Ima jedan način manipulisanja koji odmah donosi tako sjajne rezultate da zaista povjerujemo u odgajanje manipulisanjem. Riječ je o manipulisanju ili-ili izborima. Ako zamolimo dijete da odnese smeće, naći će mnoštvo više-manje pristojnih i prihvatljivih razloga da nam objasni zašto to ne može u tom trenutku učiniti (mora napisati domaći, pročitati lektiru…).
Ali, ako umjesto zahtjeva da nešto učini ponudimo odabir, npr. pitanjem Hoćeš li radije odnijeti smeće ili oprati suđe? – izmanipulisali smo ga. Umjesto pronalaženja izgovora zbog kojih nam u tom trenutku ne može pomoći, stavljeno je u stiuaciju da odabere ono što mu se čini brže, lakše ili jednostavnije. Umjesto ružnog osjećaja natjeranosti da radi nešto što ne želi, dijete ima osjećaj da je samo odabralo uraditi ono što smo od njega tražili.
Problem s djecom nije u tome da ne uče, nego u tome da uče previše onoga što ne bismo željeli da nauče: gledaju naša ponašanja i prema njima oblikuju svoja.
Počnemo li manipulisanjem navoditi dijete da se ponaša na poželjne načine, ono nevjerovatno brzo uoči obrazac: previše podilaženja i mijenjanje pravila stvara od njega manipulatora koji mora dobiti sve što želi. Djeca manipulatori kasnije u životu često i ne znaju drugačije nego manipulacijom ostvarivati sve što žele.
Svojevremeno je atinski matematičar Euklid faraonu Ptolemeju pokazivao rukopis svoje knjige Elementi predstavljajući mu geometriju, novu nauku o prostoru. Faraon nije baš puno razumio, ali ga je ta nova naka zainteresovala. Pitao je Euklida postoji li neka prečica kojom bi kraljevi mogli bez učenja naučiti geometriju. A Euklid mu je odgovorio da nema prečoca za kraljeve: kralj koji želi shvatiti matematiku mora se potruditi kao i svi ostali.
Euklid je bio u pravu za matematiku: nema kraljevskih prečaca. Ali nema ih ni za odgajanje djeteta. Da bismo zaista uspješno odgojili dijete, moramo uložiti i vrijeme i strpljenje. To jednostavno ne ide na brzinu.
Manipulisanje u odgajanju je prečica kojom puno brže i jednostavnije stižemo do cilja. Loše je samo što na kraju shvatimo da cilj na koji smo stigli nije onaj kojem smo se bili uputili.
Izvor: Harfa.hr
