Kada govorimo u medijima o ženama koje su ubile djecu, to treba da radimo odgovorno, profesionalno i etično, vodeći računa o poštovanju djeteta, zato što u stvari govorimo o djeci koja su žrtve nasilja, koja su mrtva, zatim o majkama čiji nam emotivni i drugi statusi nijesu poznati, a etika nam ne dozvoljava da dodatno narušavamo i ponižavamo umrle i ponižene, niti da živima koji pate nanosimo dodatni bol, smatra socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja Dijana Popović Gavranović.

Crnu Goru je prije desetak dana potresla vijest o nasilnoj smrti još jednog djeteta – osamnaestogodišnja majka iz Plava bacila je četvoromjesečnu bebu u rijeku. U maju je još jedna majka, iz Bara, uhapšena pod sumnjom da je ugušila svoju šestomjesečnu bebu. U februaru su uhapšeni Nermin Šišić i Jelena Jovović, iz Podgorice, koji su osumnjičeni da su ubili petnaestomjesečnog dječaka, koji je prije toga mjesecima trpio zlostavljanje.

Popović Gavranović pojašnjava da postoji više faktora koji mogu dovesti žene u stanje da počine ovakve zločine, kao što su rano stupanje u brak ili partnersku vezu, maloljetnička trudnoća, ali i hormonske promjene u trudnoći i nakon porođaja.

“Nekim mladim ženama dozvole da zasnuju partnerski odnos dok su maloljetne, a vanbračna zajednica sa maloljetnom osobom je zakonom zabranjena. Partnerska veza prije punoljetstva je višestruko rizična za mladu osobu, kao i maloljetnička trudnoća. Neke žene su nezadovoljne partnerskim/bračnim odnosom, pa traže zadovoljenje emocionalnih potreba izvan partnerske veze/braka, imaju više djece, zavise od partnera, ne mogu da podnesu osudu koju očekuju u vezi rođenja vanbračnog djeteta ili razvoda braka. Zbog toga raste doživljaj straha i bezizlaznosti što sve komplikuje ženinu životnu situaciju”, objašnjava Popović-Gavranović za Kolektiv.me.

Prema njenim riječima, neke žene ne mogu da se snađu nakon saznanja da su trudne, a nekad se radi o trudnoći koju ne žele. Nekada trudna mlada žena nema suštinsku podršku u zadržavanju djeteta, ima slabe ili prekinute odnose sa porodicom porijekla i patrnerom, strah od osude porodične i šire zajednice, te pritisak moralnih stavova, srama, krivice.

“Sve to čini da ne može da doživi bliskost sa djetetom i ljubav prema njemu. Iz tih razloga kod nekih žena se jave “misli da naude sebi i/ili djetetu, što su važni signali za oprez i blagovremeno uključivanje službi za zaštitu majke i djeteta, kako zdravstvenih, tako i socijalnih i pravnih“, objašnava Popović Gavranović.

Ona ističe da se u ovakvim, tragičnim slučajevima ne radi samo o konfliktu unutar žene, nego i unutar društva.

“U društvu se promijenio način života, vidljiva je usmjerenost pojedinca na sebe, na lagodan, pa i lakomislen, neodgovoran način života, a vidljivi su i stari, patrijarhalni stavovi, shvatanja i navike. Otuda i raskorak između porasta obrazovnog nivoa, dostupnosti informacija, poboljšanja zdravstvene zaštite žena i djece, socijalne zaštite i emancipacije žena i društva, s jedne strane, i krutih patrijarhalnih moralnih stavova, s druge”, pojašnjava Popović Gavranović. “I žene koje ubiju svoje dijete i svi mi koji živimo pored njih smo ljudi i treba nam saosjećanje, razumijevanje, podrška i pomoć drugih”.

Predlaže da država ulaže u specijalizovana savjetovališta umjesto što se njena briga svodi na izdvajanje djeteta iz nefunkcionalne porodice i ulaganje novca u njegov smještaj u ustanove socijalne zaštite i hraniteljske porodice.

Po njenom mišljenju, novac treba ulagati u pomoć i stručnu podršku majci i djetetu koji bi na kvalitetan način podržali materinstvo i bezbjedan ostanak djeteta sa majkom onda kada ona zbog ometajućih socio-ekonomskih, psiholoških uslova, stavova njene porodice i šire sredine ne može da bude odgovoran roditelj.

Popović Gavranović ocjenjuje lošim to što se u većini slučajeva ne koristi mehanizam smještanja i majke i djeteta u hraniteljsku porodicu do navršene treće godine života djeteta.

“Neka ljudska bića ne mogu bez društvene pomoći da budu odgovorna prema sebi i drugima, niti da budu odgovorni roditelji. Ljudski i sistemski, obavezni smo da im pomognemo kroz blagovremenu brigu o djetetu i porodici, kroz pružanje medicinske, socijalne, ekonomske i pravne pomoći, onoliko dugo koliko im je to potrebno”,  zaključuje ona.

Izvor: Kolektiv.me