Promjena odnosa između roditelja i djeteta dio je puberteta, pa odjednom poslušnost prestaje i počinje pregovaranje. Dijete odbacuje ono što je do tada znalo i to mu daje prostor da razvije sopstveni identitet.
Psiholozi savjetuju roditeljima da slušaju dijete i budu uz njega jer ne postoji “kuvar” za odgajanje djece pa ni tinejdžera. Koprcajte se kako znate i umijete, edukujte se i napredujte kao roditelji.
Psiholozi pojašnjavaju da postoje dva ključna razdoblja za razvoj i rast mozga. Jedan je od rođenja do treće godine, potom razvoj mozga malo stagnira pa se upravo u doba puberteta, i kasnije adolescencije, počinje razvijati intenzivnije, i to pod uticajem hormona. Ta faza traje sve do 25. 26. godine pa bi do 27. trebalo da se završi. U to doba najviše se razvija frontalni dio mozga, koji je između ostalog zadužen za donošenje odluka, procjenjivanje rizika, osjećaj odgovornosti.
Dječaci najčešće ulaze u pubertet između 10 i 12 godina, a djevojčice između 9 i 11 godina. Prijevremenim pubertetom za curice smatra se uzrast od 8 do 9 godina, i ranije, a za dječake od 9 godina.
Trajanje puberteta takođe može biti različito. Kod nekih promjene nastupe vrlo brzo, a kod nekih traju još i u srednjoj školi. Nakon puberteta slijedi adolescencija.
Upravo u tom periodu dijete, odnosno tinejdžer, pod uticajem je okoline, škole, još uvijek roditelja, ali u najvećoj mjeri prijatelja. Dijete prelazi iz razdoblja u kojem je bilo pod kontrolom tj. uticajem roditelja i slušalo sve što mu roditelji kažu, u period gdje će biti ravnopravan član društva, donositi sopstvene odluke, razvijati prijateljske i partnerske veze.
Zato jetaj dio života itekako važan jer djeca postaju odrasli ljudi. Kako bi se bolje razumjelo to tinejdžersko doba treba sagledati iz kojeg razdoblja tinejdžeri dolaze.
Naime, djeca u pubertet ulaze iz doba srednjeg djetinjstva koje traje od 6. do 12. godine života. Tada oni treba da rješavaju zadatke koji se od njih traže – da steknu marljivost, uče, izvršavaju obaveze, itd.
Glavno pitanje toga doba je – jesam li ja dobar u tome što radim? Odgovor dijete najčešće dobija od roditelja. Ako dijete taj svoj “dio posla” ne riješi na odgovarajući način, vrlo često iz tog razdoblja izlazi s određenom dozom nekompetentnosti, negativnim emocijama i niskim samopoštovanjem.
U pubertetu djeca kreću prema intimnosti. To je nešto što mogu ostvariti kroz prve ljubavi, ali i kroz prijateljske odnose. Uče kako biti sam sa sobom i kako biti s drugima. To je nešto što oni sami moraju otkriti i rješavati cijeli život: Kako da budem dobro sam sa sobom i kako da s drugima budem dobro?
Biće situacija kada će drugi od njih tražiti da ne budu svoji, kad će društvo tražiti da zaborave na sebe. To je jedan stalan “ples” koji tinejdžeri treba da nauče kako plesati. Tu se razvija identitet, postavljaju se pitanja: ko sam, što sam, ima li ovaj svijet smisla, što ja tu radim…
U pubertetu se mijenja odnos s roditeljima
U periodu od 12 do 14 godina dijete želi da postavi granice. Roditelji su puni straha i nesigurnosti zbog svog djeteta. Ali se ono od 15. do 16. godine okreće sebi i za njega svijet poprima drugi oblik. Jako mu je važno da bude prihvaćen u grupi.
Od 17. do 20. godine traje faza integracije preostalih impulsa. I roditelj prolazi težak period, mora sebi priznati da se mora promijeniti jer do konflikta dolazi kada mi mislimo da smo u pravu, a da oni griješe. Zato u ovom periodu očevi postaju važniji, njihov stil podstiče autonomiju, a to djeci treba. Majka tada postaje više brižna i pruža emocionalnu potporu.
Savjeti ‘za preživljavnje’ s tinejdžerima
– razvijajte neroditeljski dio sebe (slikajte, plešite…);
– tražite podršku, edukujte se;
– minimalizujte borbu za moć;
– ne dopustite da ponašanja djeteta razbijaju vaš odnos;
– tolerišite nemir i poštujte intimnost;
– prihvatite da je nezadovoljstvo sastavni dio prirodnog, ali burnog razvoja djeteta i lansiranje u svijet odraslih;
– pokažite djetetu poštovanje i ljubav;
– budite primjer;
– slušajte, ne nudite rješenja;
– budite direktni i ne manipulišite;
– budite fleksibilni kad treba, no konzistentni u postavljanju granica.
Pokušate da se stavite u dječije cipele jer se oni, kako kaže, osjećaju kao da ih je neko stavio na binu i sad svi gledaju u njih. Tolika je nesigurnost koju tinejdžeri osjećaju.
Izvor: mamatataja.hr
