Svi mi silno želimo da budemo dobri roditelji, pa u toj želji ponekad krenemo pogrešnim putem. Tako, ponekad, misleći da im činimo dobro, zapravo štetimo svojoj djeci.
Greška broj 1: Učite dijete slova i brojeve
Svaki nastavnik će vam reći da djeca u tom uzrastu stvari upoznaju i razlikuju vizuelno i figurativno, ne logički i apstraktno. Dakle, važno je da djetetu pokazujete slike slova bez insistiranja na učenju redosljeda. Razvijajte percepciju putem slika, ne putem simbola. Tako će kasnije, kad vrijeme za to dođe, dijete lakše usvojiti simbole. Ako sa učenjem slova putem simbola počnete prerano, to može kasnije praviti probleme u tečnom čitanju.
Šta onda da uradite?
Razvijajte vizuelno i prostorno razmišljanje. Pokažite djetetu životinje, pričajte o njima, tome šta rade, gde žive, kako se hrane, po čemu su međusobno slične, a po čemu različite.
Razvijajte govor i maštu. Čitajte priče, učite iz ilustracija u knjigama i izmišljajte svoje priče zasnovane na njima.
Greška broj 2: Učite dijete da čita i piše
Dečji mozak se razvija postepeno. Prvo se razvijaju strukture odgovorne za motoričke i emotivne vještine, a tek kasnije spoznajne. Učenje čitanja i pisanja je moguće tek kad se razviju spoznajne vještine.
Šta treba da uradite?
Jednostavno – pustite dijete da se igra. Koncentrišite se na njegov fizički razvoj jer je on u ovom periodu važniji od intelektualnog. Učite ga da pliva, vozi trotinet ili bicikl. Fizički razvoj direktno utiče na intelektualni.
Greška broj 3: Dajete mu preteške zadatke, zatrpavate ga informacijama
Opterećenje nervnog sistema, kao rezultat aktivnosti koje nisu u skladu sa uzrastom, može izazvati kod djeteta poremećaj sna, probleme s koncentracijom i pažnjom, čak i glavobolje. Zbog toga, dijete može zamrzjeti učenje i onda kada zaista dođe trenutak da je spremno, tražiće način da izbjegne da uči.
Šta da uradite?
Dozvolite djetetu da slobodno i samostalno istražuje svet oko sebe i dajte mu vreme i pravo da bude i mrzovoljno i lenjo i da ne radi baš ništa. Nemojte neprestano razmišljati o aktivnostima koje bi trebalo da osmislite za dete.
Greška broj 4: Upoređujete svoje dijete s drugom djecom
Većina roditelja zna da ovo ne treba da radi, ali malo njih može tome da se odupre.
Šta treba da uradite?
Budite podrška svom djetetu i pružite mu mnogo ljubavi. To je ono što mu treba, a ne da čuje kako su njegovi vršnjaci bolji od njega.
Razgovarajte sa djetetom kao sa sebi ravnim. Ne koristite „bebeći jezik”.
Greška broj 5: Podstičete samo edukaciju, ne i razvijanje svakodnevnih vještina i motorički razvoj
Dijete koje je prerano podsticano da usvaja mnogo informacija, koje zna da čita, piše, poznaje zastave svih zemalja svijeta, često neće znati šta da uradi ako se, na primjer, izgubi u prodavnici. Dakle, te lične vještine, snalaženje, nezavisnost, uglavnom su zapostavljene.
Šta treba da uradite?
Učite dijete da bude nezavisno, igrajte različite životne uloge, kako bi mu pokazali kako da se snađe u svakidašnjim situacijama. Učite ih da se sami obuku, obuju, slože, spakuju stvari, naprave sendvič… Sve ono što im je svakodnevno potrebno. A to, u uzrastu od tri ili četiri godine, svakako nisu slova.
Izvor: Dečiologija
Ma radite ono sto su vase majke i tate radile sa vama ..nece te pogrijesit…i obavezno sklonite telefone i izgasite televizor…
Ivana Staša Matea
“Svaki nastavnik će nam reći…”
Po ovom tekstu, svako dijete koje bi se izdvojilo iz definisanog kalupa je “greška” roditelja koji boluju od ko zna kakve bolesti.
Djeca rastu, razvijaju se i uče svako na svoj način. Za svako dijete postoji poseban “obrazac”, svi imaju različita interesovanja i sklonosti. Neko dijete u drugoj godini zna azbuku napamet. Ne zato što su mu roditelji opsjednuti, već jednostavno zato što pokazuje sklonost ka tome. Neko dijete sa tri godine slika nevjerovatno dobro, opet ne zato što su roditelji nakaradni i drže ga svakog dana pet sati ispred štafelaja, već zato što dijete jednostavno ima sklonosti ka nečemu. Tekstovi tipa: kalup je ovakav, sve što se ne uklapa ne valja, toliko postaju naporni da je to nevjerovatno. Mada, problem nije u tome što se prenose i objavljuju već u tome što nema nikog da sjedne i napiše nešto tipa: “Roditelju, gledaš svoje dijete svakog dana. Poznaješ mu navike, narav. Znaš šta voli. Pomozi mu da iskaže ono što u njemu čuči, da ispolji svoje sklonosti ka nečemu što ga interesuje. Danas crtanje, sjutra bacanje stvari po kući, preksjutra rasparivanje cipela, za pet godina popravljanje starog radija pronađenog na tavanu, za dvadeset godina sklapanje robota.” Svako dijete ima nevjerovatne šanse da nam ovaj svijet učini boljim. I kako se svojski sistemski trudimo da 98 procenata djece ubijemo u svaki pojam!
E da, tekstu fali još samo to da se pomene da dječaci moraju da se igraju autićima , a djevojčice lutkama!