PIŠE: Tatjana Kuljača

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.