PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Pričajmo malo o našim muškarcima. Pričajmo malo o onim muškim jedinkama koje nam po noći oduzimaju prostor u krevetu i hrkanjem remete dragocjeni san. O muškim pojedincima kojima kuvamo i peremo veš dok nam oni kose travu i odvode djecu na igralište. (Sve može, samo me na igralište ne tjeraj!) Šalu na stranu. Ali ozbiljna sam kada kažem da je vrijeme da malo popričamo o njima i pozabavimo se njihovim statusom u našim malim porodicama, malim hijerarhijama.

Cijelo vrijeme čućete me kako naklapam o SVOM životu i kako je na njega utjecalo rođenje djeteta. Ako me nećete vidjeti da pišem o tome, ču ćete me da o tome razglabam na kafi, preko telefona, na Skypu, uživo. Ako ne razglabam ja, vidjećete me kako slušam mamu, prijateljicu, kumu ili nekog trećeg. Uglavnom ženskog roda. I proći ćemo sve teme – o životu prije djece, tom romantičnom dobu kada smo živjele u zabludi da znamo što znači biti umoran i neispavan, o trudničkim danima i tegobama, kilogramima i ‘ratnoj ostavštini’, o strašnim porodima, o prvim danima s bebom. Proći ćemo i razgovore o tome kako nam se život promijenio, kako su nam se prioriteti presložili, kako sada više nismo iste osobe koje smo bile i što smo sve u tom procesu naučile. Naravno, nismo sebične i egocentrične, tako da ćemo se dotaći i svega toga iz bebine perspektive, dovešćemo u pitanje vlastite majčinske sposobnosti i međusobno se ohrabrivati.

Znate o kome vjerovatno nećemo pričati? O očevima.

Gledam to iz svoje perspektive. Moj muž stvarno ulazi u kategoriju ‘kako li sam samo to uspjela ubosti?!’ i toga sam svjesna. I svjesna sam toga da su toga svjesni i SVI oko mene sa vječno dobronamjernim komentarima u stilu ‘Što takav dobar muškarac radi pored takve …?’ Ali ne dira me to više, ne znaju oni da ja znam prati veš i kuvat ručak i ne znam peglat’! No, da se vratimo na ono bitno. Moj muž uistinu je jedan od onih požrtvovnih očeva koji provodi svaki trenutak koji može sa sopstvenim djetetom, koji u tome iskreno uživa, kojem nikad nije bilo strano pranje ili presvlačenje, kao i hranjenje, šetanje i, ogeneralno, suživot s djetetom. Nije jedan od onih koji radi pa dođe kući ‘odmori i pogledat’ Dnevnik’. Pa ipak, rijetko ćete čuti od mene da pričam o njemu i njegovom doživljaju svega. S vremena na vrijeme ubaciću neku šalu na njegov račun, ako sam ljuta, ponekad ću izbrojati i – to će biti to. Ali sve više mi se čini da im činimo jednu svjetsku nepravdu. Izdvajamo ih iz jednačine.

Sada gledam unazad cijeli taj put koji sam prešla od trudnoće pa, sada, do Moranine tri i po godine. Jesam li ja uopšte ista žena? Ne bih lagala kada bih rekla da nisam. Jer prošla sam kroz toliko promjena – što hormonskih, što fizičkih, što psihičkih. Moj muž oženio je curu od 60-ak kila, tamne kose do struka, koja radi u školi i sakriva tetovaže na radnom mjestu. U međuvremenu je živio sa hormoničnom trudnicom narančaste kose i 80 kila, a trenutno je u Njemačkoj za amaterskom zaljubljenicom u fitness kratkog platinastog paža koja planira tetovaže epskih razmjera. Oh, ne, i to platinasto se nedavno promijenilo. A to je samo fizički aspekt!

Prolazio je sa mnom žgaravice u trudnoći, plaćao privatne ultazvuke da se manje bojim, išao na trudničke kurseve, strepio ispred porodilišta nakon hitnog carskog reza, prvi vidio našu bebu, obavljao 70% posla jer ja nisam mogla zbog šavova, uspavljivao, nosao, bio lud od nemoći zbog grčeva, nosio kengura, gurao kolica, prao veš, jeo poluprobavljiv ručak, čitao slikovnice i učio pjesmice napamet. I tako možemo nastaviti u nedogled. Koliko puta je bio izguran uz sopstvenog kreveta jer za njega nije bilo mjesta? Trčao nakon osam sati rada kući preuzeti brigu o bebi da ja mogu, pa ono, istuširati se i piškiti prvi put u toku dana. Vozio 1500km da nas preseli, sam krečio stan od 80+ kvadrata i jeo smrznutu pizzu na podu. I to su samo detalji. Kratki isječci koji potvrđuju ono što mi i same znamo – kako se naš život zaokrenuo, tako se zaokrenuo i njihov.

Ali prečesto imam osjećaj da mi, žene, to nekako zaboravljamo. Kao da su oni samo posmatrači sa strane, dodatan par ruku kada je potrebno. Neko ko je tu s nama, eto, da ne budemo same. Ali nije tako! Ponekad, zaista, imam osjećaj da ovom čovjeku trebam podići spomenik. Nakon ovoliko godina zajedno (imamo punih 12) divno je čudo da uopštee zna ko je žena koja sjedi pored njega. A on je to, nekako, ipak pratio svo ovo vrijeme. I prošao je sa mnom sve faze – od postporođajne do svakomjesečnog pms-a.

Nakon rođenja djeteta, mi same smo toliko koncentrisane na novi život da često zaboravimo i sebe. Ali kada uhvatimo minut predaha, ipak se preispitujemo. Pokušavamo shvatiti sve što se događa oko nas i u nama i potrebno nam je vrijeme da prihvatimo novu situaciju, da prihvatimo ‘novu sebe’. Tu neku ‘mamu’, tu ženu koja je sada nečija mama i samu sebe mora upoznati. Koja je često kruta i u potpunosti vakcinisana od spontanosti. Koja je neispavana i pojam zabave joj je netflix i topla pidžama. Koja želi ponekad biti sama i ‘da je svi ostave na miru’.

Zamislite kako je njima?

Zamislimo na trenutak situaciju u kojoj naši muškarci nas isključuju iz naracije jer se ‘žele koncentrisati na sebe’?! Već umirem od smijeha – pa bombardovala bih ga pitanjima dok ne umre od iscrpljenosti. Kako misliš želiš biti sam? Sam S KIM?! Zašto ne pričaš sa mnom? Daj mi reci! Zašto ćutiš? Zašto ideš u sobu? Što ako ja ne želim biti sama? Kako misliš da ne možeš nešto podijeliti sa mnom? S kim ti to onda dijeliš? … Znate i same kako dalje.

Zamislimo na trenutak da smo u njihovim cipelama – oženili su neku mladu alternativku, punu elana i želje za životom, koja sluša glasno muziku u autu i vozi kao da je luda, kosa joj vijori na vjetru dok se smije i nikad joj nije dosta provoda. Sada sjedite nasuprot žene koja vam kaže ‘daj smani tv, ne mogu slušati i tebe i tv i sopstvene misli’, ima punđu 70% vremena i zahvaljujete bogu svaki dan što i dalje ima relativno dobro d… pa je malo lakše gledati je u pamučnoj trenerci svaki dan dok u rubriku ‘spontanost’ zapisuje ‘otišla sam spavati prije 22h, mogu kako hoću’. Naravno da karikiram, ali ponekad ovaj prikaz nije daleko od istine.

Imam osjećaj da moj muž MORA ponekad misliti kako je lijepo što je dobio dijete kada je već morao izgubiti ženu. Jer boktepita ko je ova gospođa koja sjedi ored njega na kauču i sanja o vikendu u Ikei.

Ali trudim se. Trudim se, ako ništa drugo, olakšati mu sve svoje faze i prelaze. Ne mogu ih promijeniti, ali mu mogu dati ruku da zajedno prođemo kroz to. On faze nema – nema ih kada imati uza sve moje!

Rock n roll?

Neka hvala, odo’ ja odspavat’ malo!