PIŠE: Dragana Aleksić

Roditelju koji se suočava sa djetetovim izlivom bijesa nije lako da ISTOVREMENO zadrži prisebnost, vlada svojim emotivnim stanjem, ignoriše okolinu i pomogne djetetu!

Većina ne zna šta da rade kada dijete uđe u stanje bijesa i to čini da se osjećaju loše. Roditelji su tada često podložni uticaju okoline i da odreaguju na način koji nije koristan ni djetetu ni njima, iako u sebi osjećaju da treba drugačije.

Ipak, ovo je potpuno OČEKIVANO i roditelji ne treba da se osjećaju loše zbog toga što su zatečeni u situacijama kada dijete ispoljava bijes. Naime, reakcije djeteta koje je preplavio bijes kod roditelja izazivaju osjećaj bespomoćnosti što dovodi do prekomjernog lučenja hormona stresa. Kada smo pod stresom, ne možemo racionalno da razmišljamo i zaista ne znamo šta tada da uradimo, a pogledi drugih ljudi samo dodatno otežavaju cijelu situaciju.

Činjenice koje će vam potvrditi da treba da slušate sebe i ne obraćate pažnju na komentare:

Bijes je emocija kao i bilo koja druga, bez obzira što je njeno ispoljavanje burno i često neprijatno. Dakle, ne možemo je „obrisati“ iz spektra emocija, niti treba da je potiskujemo, niti da tražimo/očekujemo od malog djeteta da ima kontrolu nad njom. Jer ne može da je ima.
Način ispoljavanja bijesa ima veze sa stepenom emocionale zrelosti, pa su zato su mala djeca sklonija izlivima. Znači, izlivi su očekivani i potpuno normalni za malu djecu.

Način na koji se mi roditelji ophodimo prema djetetu dok polazi kroz bijes, u velikoj mjeri utiče na razvoj emocionalne inteligencije. Svi roditelji žele da pozitivno utiču na razvoj EQ.

Dijete ne donosi odluku da bude „bijesno“, niti ima ideju i želju da manipuliše roditeljima (najčešća zabluda). Ispoljavanje bijesa je posledica nečega što se dešavalo prije „bure“, a što je roditeljima možda promaklo – signali upozorenja.

Kada bijes preplavi dijete, ono osjeća intenzivnu tjelesnu nelagodu i treba mu pomoć da se sa tim nosi. Svijest da je djetetu teško dok prolazi kroz to, u roditelju budi saosjećanje i instinktivnu potrebu da mu pomogne.

E, sada je još lakše da roditelj svoju pažnju usmjeri na RJEŠENJE.

KAKO?

Tako što ćemo se pridržavati pravila koje nam daju stjuardese u avionu, a to je da u slučaju pada pritiska, masku sa kiseonikom prvo stavimo sebi, da bismo bili OK i u stanju da pomognemo djetetu.

ŠTA OVO TAČNO ZNAČI?

Znači da, koliko god je moguće, zadržite „hladnu glavu“ kada dijete preplavi emocija besa. Ako odreagujete impulsivno, tačnije prepustite se osjećaju bespomoćnosti pred situacijom, ući ćete u stres! A, to ne želimo, jer onda imamo dvije osobe koje ne mogu da vladaju sobom.

EVO ŠTA SVE MOŽE DA VAM POMOGNE DA ZADRŽITE SMIRENOST:

• Udahnite par puta duboko, spustite se na visinu djeteta, obratite mu se blagim glasom – Tu sam, pomoći ću ti, ili Razumijem da ti je teško, pored tebe sam. (vaša smirenost će biti od velike koristi).
• Ako ste na javnom mjestu i gužva je, pomerite se sa djetetom negdje u stranu. Na komentare samo recite – Sve je pod kontrolom.
• Ako se dijete ne smiruje uzmite ga u naručje i izađite napolje. Obavijestite ga da ćete to uraditi – Sada ću te uzeti u ruke, ili Podići ću te i izvesti napolje, ili Uzeću te i zagrliti, zagrli i ti mene ako ti je tako lakše.
• Ako se otima, baca, udara vas – prvo vodite računa da ne povrijedi sebe (dijete nema svijest o tome), ili da ne povrijedi vas (ne radi to namjerno). Recite – Ne želim da me udaraš, to me boli. Biću pored tebe dok se ne umiriš.
• Ako procijenite da je bezbjednije da ostanete tu gdje jeste, nego da vam dijete ispadne iz ruku, jednostavno tako i uradite. Recite – Sačekaću da te prođe ljutnja, ili Sačekaću da se umiriš, pa ću te onda ponovo uzeti.
• Ostanite svo vrijeme uz dijete, koristite veoma malo riječi i sve što možete sada jeste da sačekate da se umiri. Nekada će to trajati kratko, a nekada će se činiti da je beskonačno dugo. Što ste vi svjesniji da će uz dodatnu stimulaciju (prijetnje, insistiranje da se dijete smiri, skretanje pažnje…), sve trajati još duže, to će vam biti lakše da se od toga „uzdržite“ i fokusirate na dijete i sebe.

Imajte u vidu da ćete nekada uspjeti u svemu ovome, a nekada ne. I to je sasvim u redu, jer ima još mnogo faktora koji na to utiču.

Važno je da znate da ovaj pristup VAMA DAJE OSJEĆAJ KONTROLE i SAMOPOUZDANJA, što cijelu situaciju čini podnošljivijom. Kada ste spremni i znate šta možete da očekujete i kada imate bar jednu ili dvije ideje šta možete da uradite, već ste u mnogo boljoj poziciji nego kada ste tek počeli da čitate ovaj tekst. Zar ne?