PIŠE: Rosie Kugli, Sretna mama

Razvod je jedan od najbolnijih životnih situacija. Težak, mučan razoran, za osobom ostavlja pustoš – ne samo razorenog doma, već pustoš duše.

Niko ko nije prošao pakao razvoda ne može ni sanjati što to zaista znači. Doživjela sam i jedva preživjela, sigurno najgoru noćnu moru, tako da znam o čemu pričam. Znam što znači kad te dohvati ona goruća mržnja, nezaustavljiva osveta, kada ljudskost nestane sa scene, kada institucije u koje se svi zaklinju zakažu. Kada ti dođe da vrištiš, da čupaš kosu, plačeš bez prestanka. Znam za bol, za nesigurnost, strah, ljutnju, užas, nevjericu – za ono nezamislivo. Takve stvari obično gledamo u hororima, one se ne događaju nama. Sve dok se ne dogode.

A kad se dogode?

Kako ne podleći onom čisto ljudskom iskušenju za izražavanjem takvih osjećanja kad sve u nama vrišti? Kako sakriti jad, bol, vrisak, poziv upomoć kad se nađemo u psihološkoj mašini za mljevenje mesa koja melje?

Teško.

Raspad porodice traumatična je stvarnost kojom djeci poručujemo da ne mogu uvijek računati na ljubav. Ali nemojmo ih oštećivati i traumatizovati više nego što je potrebno. Djeca trebaju i zaslužuju svu ljubav ovoga svijeta i dužni smo im je pružiti.

Utješni stav da je za dijete bolje priviknuti se na razdvojenost roditelja, nego živjeti u nesretnom braku, više nalikuje racionalizaciji za odrasle kako bi opravdali svoj postupak. Razvod braka izaziva kod djece veliku nesreću, posebno zato što i najprijateljskiji razvod u sebi neminovno nosi i ogorčenost i optuživanje.

Brakorazvodna parnica – gladijatorska igra

Brakorazvodne parnice danas sve više podsjećaju na gladijatorske igre u kojima se dojučerašnji partneri bore s visokim dozama ljutnje, povrijeđenosti, straha, nesigurnosti, osvete, zajedno s vrlo ljudskim iskušenjima – ocrnjivanjem, blaćenjem, kritikama, lažima. Lako se dovedemo u zamku samoopravdavanja i često ne biramo riječi. A riječi su uvijek mač s dvije oštrice. Neželjene riječi uvijek ostavljaju svoj trag.

Preokupirani sopstvenim bolom, neizvjesnosti, nepravde, blaćenja i drugih niskih strasti u procesu razvoda, zaboravljamo da su dječje uši poput malih radara. I kada mislimo da ne slušaju, njihova su čula naoštrena. Oni i čuju i znaju. Poput malih hrčaka prikupljaju informacije o detaljima borbe svojih roditelja koje zatim na svoj dječji način slažu u, samo njima, razumljivu puzzlu.

Roditelji se moraju držati nekih viših normi. Moraju biti svjesni što rade svojoj djeci. Ako ništa drugo, sami smo odgovorni za izbor partnera, sami smo odabrali imati dijete s njom/njim.

Razvod izaziva pustoš i gubitak iluzija

Svako dijete ima potrebu za pozitivnom slikom o oba roditelja, bez obzira s kojim od njih živi. Ne dopustiti mržnji da prevlada, čak i kad vas najmračniji osjećaji tjeraju da zamaglite svoju svijest o tome što time činite svojoj djeci. Ono što najviše šteti je kad roditelji postave djecu u centar svojih bitaka. Ili kad ih tjeraju da se opredijele za stranu ili da špijuniraju. Izolacija, psihološka zavisnost, strah, blaćenje, ispiranje mozga, psihološko manipulisanje… postoji bezbroj tehnika za preoblikovanje dječjeg uma, a svako ostavlja svoj trag. Zove se emocionalno zlostavljanje. Djeca se identifikuju s oba roditelja. Ocrnjivanje ili napad na jednog roditelja, oni doživljavaju lično. Kao napad na sebe. Ako ste žrtva brutalnog ocrnjivanja, ni vi nemojte pretjerano reagovati (znam da je teško, znam i to da je užasno teško, na trenutke i nemoguće); pokušajte mirno i bez negativnih emocija razgovarati s djetetom, objasniti im na način na koji oni to mogu razumjeti.

Dajte im do znanje da vam je žao što su to morali čuti, objasnite da su grube riječi, laži i neistine bile izrečene u ljutnji. Utješite ih da će se stvari vjerovatno poboljšati u budućnosti i da ih volite. Pružajte im što više ljubavi, pažnje, razumijevanja i ne dajte da se uvuku u vrtlog međusobnih optuživanja, uvreda, laži, ocrnjivanja, prebacivanja…

Znam da je teško, ali nemojte se svetiti. Nemojte djecu uvlačiti u ratove, jer to nisu njihovi ratovi. Znam da je teško, često i nemoguće, taj dio postići, ali pokušajte oprostiti. Znam koliko sam i sama imala problema s tim, ali vrijedi. Zaista vrijedi. Jednom kad oprostite, život poprima drugu dimenziju.

I nemojmo se zavaravati. Istina o tome ko je i kako odigrao svoju ulogu na kraju se uvijek ukaže pod svjetlima pozornice, a tada su djeca naše jedine sudije…