PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja Centar za mame

Manipulacije, različiti uticaji i pritisci (medijski, psihološki, grupni pritisci, pritisci koji dolaze iz filmske i modne industrije, kao i sa društvenih medija itd) danas su prisutni više nego ikad. Pored nas, odraslih, ovim pritiscima su izložena i naša djeca. Imajući u vidu nedostatak znanja, iskustva, nedovoljnu emocionalnu i društvenu zrelost, pritiske vršnjačke grupe, pubertet kao period najvećih iskušenja (eksperimentisanje sa fizičkim izgledom, alkoholom, narkoticima, prva seksualna iskustva), jasno je da su djeca i mladi podložni raznoraznim vrstama manipulacije

Znanje je lijek protiv manipulacije. Znanje iz pouzdanih izvora, znanje zasnovano na činjenicama, to je ono čime treba da naoružamo dijete. Kada mladi imaju znanje, kad barataju činjenicama, kada su informisani, onda je sa njima teže manipulisati. Zato je važno da djeca uče sa razumevanjem, da čitaju lektiru, da istražuju. Zato bi trebalo da imamo više razumevanja za učiteljicu koja se ne zadovoljava deklamovanjem definicija, već traži da dijete samostalno izvodi zaključke, da umije da obrazloži svoje mišljenje, da bude uvjerljivo, da kritički razmišlja. Zato je važno djeci širiti vidike i objašnjavati da nam je znanje, pored toga da bismo radili i obezbjeđivali sredstva za život, potrebno i da bismo donosili ispravne odluke, da bismo izbjegli manipulaciju, da ponekad, zahvaljujući znanju, možemo sebi ili drugome spasiti život. Da, znanje nije dovoljno samo imati, već ga treba umjeti i unovčiti, ali što više znanja i vještina imamo, to imamo i više mogućnosti.

Često kažemo: „A i ta učiteljica, toliko insistira na znanju… Zašto da se dIJete muči kad oni sa završenim kursom imaju iste plate, a često i veće od onih sa fakultetima?”

Djeca slušaju i upijaju ono što govorimo, i postoji opasnost da zaključe da se učenje ne isplati, da je ulaganje u znanje bacanje novca i gubljenje vremena. Što više znanja ima, čovjek je manje podložan negativnim uticajima i manipulaciji.

Radoznalost, aktivno učenje i kritičko mišljenje treba podsticati kod djece kako ne bi samo pasivno usvajala znanja koja im se prezentuju, a tuđe predloge prihvatala zdravo za gotovo.

Međutim, nama je najlakše kada je dijete mirno, poslušno, sklono da odmah uradi ono što mu kažemo. Ali, kad to poslušno dijete pitamo da li zna zašto mi to nešto zahtijevamo od njega, iznenadimo se ukoliko dobijemo odgovor da ne zna, a pritom ga i ne interesuje i ne želi da pita. Još više se iznenadimo ako nam vaspitačica ili učiteljica kaže da je primijetila da je dijete povodljivo.

Radoznalo dijete puno energije, koje postavlja bezbroj pitanja, koje voli da istražuje, koje uglavnom ima nešto da pita prije nego što uradi ono što se od njega traži, često opisujemo kao naporno, dosadno i zahtjevno. Usljed nedostatka vremena i strpljenja, skloni smo da radoznalom djetetu upućujemo poruke kao što su: „Ne diraj, ne dosađuj, ne talasaj. Ti se uvijek nešto raspravljaš i ubjeđuješ. Pravi mali advokat.”

Na taj način, umjesto da podstičemo, mi gušimo tu dječju radoznalost, sklonost ka istraživanju i aktivnom učenju, a da toga često nismo ni svjesni. I onda kada porastu, žalimo se da imamo generaciju mladih kojoj nedostaje istraživački duh, koja, bombardovana informacijama iz vršnjačke grupe, sa interneta, televizije, iz časopisa, pasivno usvaja ono što joj se prezentuje.

Naravno, vrlo je važno da umijemo da prepoznamo razliku između djeteta koje svoje mišljenje brani i zastupa argumentima i djeteta koje se inati i ispituje roditeljske granice. „Neću, mrzi me” nije argument, nije opravdanje, ali ako dijete ima argumente, dozvolite mu da svoje mišljenje brani i zastupa tim argumentima. Jer, kako će tinejdžer da bude kritičan u odnosu sa drugima, da postavlja pitanja i argumentovano brani svoje mišljenje, ako mu to kao djetetu nije bilo dozvoljeno u odnosu sa roditeljima? Kako će dijete da produbljuje znanja i širi vidike ako mu ne dozvoljamo da postavlja pitanja?

Česti oblici manipulacije mladima su izazivanje osjećanja krivice i straha, odbacivanje, poigravanje osjećanjem lične vrijednosti, etiketiranje.

Svi ti načini manipulacije manje su efikasni kod mladih koji posjeduju vještine komunikacije i visok nivo samopouzdanja. Njihov stav i samopouzdanje se prepoznaju po držanju, izrazu lica, rukovanju, tonu glasa, samoodgovornom ponašanju, te samim tim nisu pogodna meta za manipulatore.

Poznato je da mnoga djeca danas više vremena provode uz tablet, telefon, televiziju, na raznim časovima i treninzima, nego na svežem vazduhu u igri i druženju sa drugarima. Usled savremenog načina života i radnog vremena koje je često i prekovremeno, mame su umorne i nemaju dovoljno vremena za razgovor sa djecom, za pričanje priča, čitanje knjiga i razgovor o pročitanom, a zajednički porodični obroci prava su rijetkost. Sve su to uslovi koji djeci ne ostavljaju dovoljno prostora da razvijaju vještine komunikacije i druge socijalne vještine, jer te vještine se uče kroz druženje i igru sa vršnjacima, kroz razgovor sa roditeljima, interakciju sa drugima. To su poligoni za uvježbavanje socijalnih vještina. Kako će dijete naučiti da prepoznaje manipulaciju, da rješava konflikte, da se zauzima za sebe, ako ne provodi vrijeme u igri sa drugom djecom, i to u igri koju su sami osmislili? Kada je djeci dosadno, ona bi trebalo da sama osmisle igru, da podijele uloge, da se dogovore, da postave pravila. Tada su djeca aktivna, kreativna i uče mnogo više nego kada im se ponudi gotova zabava, kao i unaprijed osmišljena igra uz prisustvo animatora ili odrasle osobe koja dijeli uloge, postavlja pravila i rješava konflikte.

Prezaštićavanje djece, priskakanje u pomoć i kada treba i kada ne treba, otklanjanje prepreka na njihovom putu neće im pomoći da razviju vještine komunikacije i samopouzdanje.

Potrebno je da ih osposobljavamo i podstičemo da rješavaju probleme bez naše pomoći i da se sami izbore za sebe, da im povjeravamo obavljanje zadataka i donošenje odluka primjerenih njihovom uzrastu, da im dozvoljavamo da griješe i uče na svojim greškama.

Tako se stiče iskustvo. Tako se stiče povjerenje u svoje sposobnosti i jača samopouzdanje.

Pošto na djecu više utiče ono što mi radimo od onog što im govorimo, potrebno je da im ličnim primjerom pokažemo kako se komunicira asertivno, kako se iz pouzdanih izvora prikupljaju informacije, kao se argumentima zastupa svoje mišljenje, kako se preispituju tuđi predlozi, kako se postavljaju granice u odnosu sa drugima, itd.

Umjesto skupim igračkama, telefonima i tabletima, naoružavajmo djecu znanjem, samopouzdanjem i socijalnim vještinama, jer to je ono što će im pomoći da prepoznaju manipulaciju i odupru se pritiscima.