PIŠE: Lori Garcia, Bablle.com

Prošle sedmice sam otišla na jednu konferenciju po malo inspiracije, edukacije, i da, priznaću, malo vremena samo za sebe. Iako je putovanje bilo unaprijed planirano, nikad nisam razmišljala o samom činu odlaska. Nisam unaprijed planirala šta ću kada obući, nisam uvježbavala važna upoznavanja i nisam mislila o tome da li imam dovoljno vizit kartica, jer mi je život, kako to često i čini, na dručaiji način funkcionisao. Bilo je rokova koje je trebalo ispoštovati i igračaka koje je trebalo sastaviti.

U danima koji su prethodili mom odlasku, svi prijatelji i poznanici su mi postavljali ista pitanja:

Jesi li ste nervozna što ostaviljaš djecu samu kući s mužem?

Je li tvoj muž van sebe zbog tvog odlaska?

Jesi li pripremila obroke za sve dane dok budeš odsutna?

Jesi li ostavila mužu dovoljno detaljan raspored?

Hm, da vidimo … ne, ne, ne, i ne.

ŠTA?! Zar nisi zabrinuta da će tvoj muž zaboraviti da pokupi djecu/propusti trening/zaboraviti domaće zadatke/hraniti djecu nezdravom hranom?

Da vidimo … ne, ne, ne, i ne.

Stvar je u tome što sam znala da će svi biti u redu. Ako sam zbog nečega i bila zabrinuta, bilo je to zbog toga da će im biti previše fino bez mene.

U srijedu, na dan odlaska, pozdravila sam se, ne razmišljajući o rasporedu, školskim ručkovima ili zakazanim pregledima. Vjerovala sam svom mužu da će pogledati kalendar, djeci da će jasno saopštiti svoje potrebe, a prije svega, da će moj svemoćni telefon zvoniti, ako nešto, bilo što, ili sve, bude išlo u strašno pogrešnom smjeru.

Ali očigledno je vjerovanje u to da je otac u stanju da drži stvar pod kontrolom ograničeno. Ljudi su sa svih strana zvali, slali tekstualne poruke i pisali mom mužu na Facebook-u kako bi se uvjerili da je preživio. Stvarno, ljudi?

Moj muž je roditelj, nije idiot.

On je otac naše djece. On zna da daje dnevno vitamine, da nadgleda pranje zuba i vodi računa o tome šta će djeca jesti. Sasvim je sposoban da “preživi”.

I preživljavanje tokom “tatovanja” očigledno je stvar legendi, ma koliko to zvučalo nevjerovatno.

Imaš sreće što tvoj muž želi sve to da uradi dok si odsutna!

Oprao je veš? Kakav dobar čovjek!

On je dobar čovjek, stvarno dobar čovjek. Ali ne zato što je ubacio veš u mašinu. On je dobar čovjek, jer je uvijek bio dobar čovjek i brinuo o potrebama svoje porodice – bilo da sam kod kuće ili daleko.

Da budem iskrena, sva ta dobronamjerna zabrinutost me je samo zbunila. Moj muž je putovao preko pola svijeta na nekoliko sedmica i ja nisam dobila ni djelić te zabrinutosti ili priznanja.

Možda usklađivanje voženja na različite aktivnosti ili pakovanje ručkova nije dio njegovih svakodnevnih obaveza, ali to ne znači da one to ne mogu biti. Ako je roditeljstvo u braku zaista partnerstvo, hajde da prestanemo da padamo na očeve koji samo rade svoj posao.

Tate, volim vas, ali se neću onesvijestiti od miline samo zbog toga što se ponašate kao roditelji. Vi ste sposobni. Vi ste inteligentni. Sjajno vam ide. I radite to sve vrijeme.

Prevela: Darija Petović Bambur