Piše: Dr Nina Mandić
Svake godine se susrećemo s pojavom prehlade, glavobolje, gripa. Kada dovedete dijete kod ljekara automatski očekujete prepisivanje antibiotika. Mnogi roditelji reaguju na ovaj način – iznenađeni su ili čak ljuti ako iz ordinacije ljekara izađu “praznih ruku”.
Svaki roditelj želi da mu dijete što prije ozdravi. Ali, ako ljekar djeteru ne prepiše lijek najvjerovatnije mu tako čini veliku uslugu…
Pronalaženje antibiotika (penicilin 40-tih godina prošlog vijeka) predstavlja revoluciju u liječenju bakterijskih infekcija koje su u “preantibiotskoj eri” bile često fatalne.
Međutim, njihovo prekomjerno propisivanje i korištenje dovelo je do razvoja sojeva koji su otporni i ne odgovaraju na terapiju.
Da bi se razumjelo kako antibiotici djeluju, važno je znati da postoje dvije vrste mikroorganizama uzročnika infekcije. To su bakterije i virusi. Iako oba ova agensa uzrokuju bolesti s nekada sličnim, naizgled istim simptomima (tj.znakovima), način na koji uzrokuju bolest i razmnožavaju se, potpuno su različiti.
Bakterije su živi organizmi koji opstaju kao pojedinačne ćelije.Bolest izazivaju tako što napadaju ljudsku ili životinjsku ćeliju i proizvedu toksine (čime će napadnutu ćeliju uništiti) ili razmnožavaju se i tako ometaju fiziološke procese u organizmu. Najčešca su dva mehanizma kojim antibiotik ubija bakteriju: uništavanje njenog zaštitnog zida i onemogućavanje reprodukcije, tj. razmnožavanja.
S druge strane, virusi ne mogu opstati za sebe. Oni su, u stvari, grupa molekula koja može da živi i razmnožava se samo ako napadne drugi živi organizam. Neke viruse ubija naš imuni sistem, a drugi jednostavno moraju da prodju svoj put nastanka, razvoja i propadanja. Obzirom da nemaju svoj ćelijski zid, antibiotici na njih nemaju nikakvo dejstvo.
Najčešci razlog posjete pedijatru su akutne infekcije gornjih disajnih puteva i do 95% njih je uzrokovano upravo virusima. Ovo znači da je upotreba antibiotika u ovim stanjima rijetko potrebna.
Kod nas se ovi ljekovi često i nepotrebno primjenjuju, a i kada se daju s razlogom, njihov izbor nije racionalan.
Uzimanje antibiotika u situacijama kada to nije potrebno (virusne infekcije) ne samo da ne koristi, već može imati neželjene efekte – dovesti do razvoja otpornosti bakterija na antibiotike, tj bakterijske rezistencije.
Sve zdrave osobe na površini kože i sluznica imaju bakterije koje su “prirodni stanovnici” i štite organizam od opasnih mikroorganizama, izazivača bolesti.
Kada bolesno dijete, često i bez razloga, uzima antibiotike, “dobre” bakterije bivaju “uništene” zajedno s “lošim” (tj. onim koje prouzrokuju bolest). Otporna bakterija tada može da preživi i razmnožava se. Postoji mogućnost da sledeći put, kada je dijete stvarno bolesno (recimo ima tešku bakterijsku infekciju), pravo dejstvo antibiotika izostane, a tada nam je ono upravo i jedino potrebno. Takođe, česta upotreba antibiotika, uništavajući naše “dobre2 bakterije, ostavlja disajne puteve bez zaštite čime se otvara put čescim virusnim infekcijama.
Neracionalna upotreba antibiotika je globalni problem čak i u visokorazvijenim zemljama.
Farmaceutska industrija iznalazi stalno nove i moćnije antibiotike čija nepažnja i neodmjerena upotreba takođe završava u začaranom krugu bolest – antibiotik – rezistencija. Brzo će nastupiti momenat kada će u stalnoj utakmici rezistentni soj pobijediti antibiotik. Da li smo na pragu bespomoćnosti?
