Govorom dijete razvija intelektualne vještine – kada nešto kaže, ono pokušava riječima da izrazi misli. Tako misli postaju jasnije. Govor je povezan sa cjelokupnim razvojem djeteta, a posebno razvojem mišljenja.

Uslovi za razvoj govora

Za pravilan razvoj govora moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Osnova za taj razvoj je zdrav nervni sistem sa intraktnim govornim centrima i nervnim vezama između njih, a čiji je zadatak nadzor i usklađivanje djelovanja govornog aparata. Osim toga, moraju biti pravilno i dobro razvijene i psihičke funkcije kao što su: pažnja, zapažanje, mišljenje i pamćenje sa slušnim pamćenjem. Čula moraju biti razvijena, a govorni aparat zdrav. I na kraju, vrlo je bitan i pravilan i uzoran govor dječje okoline.

Početak govora je oko 15. mjeseca starosti. Obično djevojčice progovore prije dječaka. Među djecom su, naravno, i individualne razlike koje su uslovljene izrazitijom dispozicijom za komunikaciju, boljim uzorima za govor, jačim pobudama za govornu aktivnost i većom spremnošću za slušanje i imitiranje. Do 3. godine je govor oblikovan u grubim potezima. Dijete izgovara većinu glasova i upotrebljava skoro sve vrste riječi. Naučene reči već može povezati u kratke rečenice.

Prva godina

U prvoj godini imamo fazu koju zovemo „pripremni predfonetički period”. Ima više nivoa:

VRIŠTANjE (vokalizacija) – Svi glasovi koje beba proizvodi instinktivno su neopredijeljeni, ali su slični samoglasnicima (vokalima). Ti glasovi su neka vrsta pripreme za kasnije izvođenje samoglasnika.

BRBLJANjE – Brbljanje je slučajno i refleksno. Ono je tek izraz dječjeg (ne)zadovoljstva.

TEPANjE – U drugoj polovici prve godine beba počinje ritmički ponavljati slogove.

EHOLALIJA – Eholalija je period kada dijete počne oponašati govor odraslih. Ta pojava bitno utiče na dalji razvoj govora. Dijete sluša govor okoline, razne šumove i zvukove i sve to pokušava imitirati mimikom i pokretima. To imitiranje je još instinktivno, ali slušanjem i imitiranjem okoline, počne mu prelaziti u svijest. Pred kraj prve godine jako se razvije djetetovo slušno razumijevanje i zato se popravi i njegovo razumijevanje govora. Uticaj pozitivnih emocija jako utiče na razvoj sposobnosti razumijevanja govora, a sve to doprinosi djetetovom bržem cjelokupnom razvoju.

Period oblikovanja govora

Neka djeca izgovore prvu riječ već u osmom ili devetom mjesecu; najviše djece u jedanaestom ili dvanaestom. To je proces usvajanja izraza koji su povezani sa najosnovnijim potrebama i osjećajima djeteta. Svaki izraz obilježava cjelokupnu situaciju. O prvoj riječi govorimo kada je veza između riječi i osobe ili predmeta logična. Prve riječi označavaju misli ili rečenice, i zovemo ih „monoreme” (rečenica-riječ). To je period kada dijete zbog nedovoljno razvijenog slušnog centra ne može precizno reprodukovati riječi. Razlog za to je što je motorički dio dječjeg govora slabije razvijen nego senzorički – dijete razumije puno više nego što može da kaže.

Period prvog govora počinje između 15. i 18. mjeseca starosti. To je vrijeme kada je dijete već stabilnije i nije više toliko zaposleno hodanjem. Dijete tada shvati da svaka riječ ima tačno određeno značenje. Postane radoznalo. Pita: „Šta je to?” To pitanje uvijek postavlja odraslima i time ih upozorava na svoju sve češću potrebu za govornim izražavanjem.

Pri kraju treće godine normalno razvijeno dijete razlikuje sve glasove, čak i one koje samo još ne artikulira pravilno. Razumije govor i samo govori, ali je očigledna razlika između shvatanja govora drugih i vlastite govorne aktivnosti.

Uzroci smetnji u govoru

Govor je važno sredstvo kontakta među ljudima, te su zato smetnje u njegovom razvoju uzrok poteškoća u društvenim odnosima. Govor je važan sa više stajališta. Postoji više uzroka za smetnje u govoru. Ponekad su fizičke, a najčešće socijalno-emotivne prirode. Fizički uzroci su obično smetnje na organima koji omogućavaju govor (zečja usna, nepravilno raspoređeni zubi, razdijeljeno nepce). Uzrok može biti i oštećen sluh. U takvim slučajevima dijete ne čuje u cjelini tuđi, a ni svoj govor. Smetnje u govoru ponekad mogu biti i posljedica pogrešnog učenja, a ponekad ih uzrokuju i psihosocijalne smetnje i psihoneuroze.

Mumljanje i mucanje

Dva najčešća oblika govornih smetnji su mumljanje i mucanje. Kod mumljanja se radi o pogrešnoj artikulaciji, a kod mucanja o smetnjama u ritmu govora. Mumljanje se najčešće pojavljuje u predškolskom periodu, ponekad i u prvom razredu osnovne škole. Može nastati kao posledica pogrešnog učenja, a ponekad može biti znak mentalne zaostalosti. Izgovaranje je nepotpuno i zbog toga nerazumljivo.

Mucanje je vrlo česta govorna smetnja, pogotovo kada se radi o intenzivnom usvajanju govora. Govoreći dijete zastaje, ponavlja početne ili završne slogove, a ni ritam govora nije mu skladan. Sami glasovi su pravilno artikulisani, ali ih dijete ne može tečno izgovoriti.

Najčešće se ovaj problem pojavljuje između 3. i 4. godine starosti, jer tada dijete želi na brzinu reći to što želi. Jedan od uzroka mucanja može biti organska smetnja, ali se najčešće radi o djetetovoj unutrašnjoj napetosti ili traumi.

Svaki od tih slučajeva treba posebno i kompleksno proučiti, jer postoji opasnost da pretjeranom revnošću napravimo više štete nego koristi.

Podsticanje dječjeg govora

U početku dijete razumije više nego što može reći. Razvojem i podsticanjem na govor smanjuje se razlika između aktivnog i pasivnog fonda riječi. Predškolsko dijete je veoma maštovito i kreativno što se toga tiče. Voli da ponavlja riječi, iako ih ne razumije. Dječju pažnju najviše privučemo ritmom, te su zato za najmlađe vrlo važne različite pjesmice, brojalice koje djeca žele stalno slušati i ponavljati. Približno svake godine dijete produži rečenicu za jednu riječ. Za dijete staro 2 godine karakteristična je rečenica složena od dve riječi, za petogodišnje dijete od pet riječi. Dijete dugo vremena odgovara samo jednom riječi i kratkom rečenicom, jer je i njegov interes kratkotrajan i zato stalno mijenja svoje aktivnosti.

Stoga su njegove rečenice isprekidane, nepovezane, često mu ponestane i riječi. I još nešto za roditelje koji prjeterano zabrinuto prate razvoj govora svog djeteta i porede ga s vršnjacima: i između djece postoje individualne razlike. Ako dijete govor razumije, ne trebate se bojati da neće prije ili kasnije i progovoriti.

Govorimo i slušajmo!

Ne zaboravimo da govor nije samom sebi svrha. Roditelji moraju paziti i na razgovor, na kvalitet komunikacije koja se razvija između ljudi, bilo da se radi o razgovoru s vršnjacima ili u porodici. Razgovarajući s djetetom izgrađujemo i dopunjavamo djetetove spoznaje. Razgovor ga usmjerava na samostalno razmišljanje i zaključivanje. Razgovor nije jednosmjeran put! Djeca moraju naučiti i slušati sagovornika, sačekati da dođu na red, a ne govoriti istovremeno kad i njihov sagovornik.

U predškolskom periodu bi zato dijete morali naučiti kako da na kulturan način komunicira i sa odraslima, i sa svojim vršnjacima, a ne samo da priča!

Izvor: Zelena učionica