PIŠE: Tatjana Kuljača
Simpatična scena iz prodavnice obuće me nagnala na razmišljanje. Birale smo danas sandale za moju kćer. Ona i ja. Ja je samo malkice savjetujem da je bolje da kupimo skroz otvorene sandale zbog ljetnjih vrućina, a finalni izbor prepuštam njoj. Ona je velika. Ima šest godina. I kao što reče tetki danas, da ima pet godina, bila bi mala. Al’ pošto ima šest, velika je! Te se popentra na zidić i preznoji tetku u sto voda. Nego, da se vratim na scenu iz prodavnice. Birkamo nas dvije, birkamo. Moj dvogodišnji sin trčkara okolo, misli, valjda, da će i on nešto ućariti. Dodaje sestri baletanku po njegovom izboru. Preskače sa cipela na prazne kutije i dok si rekao keks dodvorio se prodavačici da ga uvede u magacin, sa sve jednom sandalom na desnoj nozi koju je oteo od sestre.
Uto ulazi starija gospođa, te se naš mlađi akter okomio na nju da je šarmira, donosivši joj papuče po njegovom izboru. Smješka nam se gospođa i ne izdrža, pa priupita sa primjesom čuđenja u glasu: “Je li to ona bira sandale?!” Nasmijah se od uveta do uveta i odgovorih:
“Da!”
“E, toga nekad bome nije bilo, već šta im donesu to i nose!’”
Nekada davno, u nekoj drugoj dimenziji, drugom odnosu hormona u mom organizmu najvjerovatnije bih poludjela u sebi režući gospođu tiho, neprimjetno. Da, nekada davno… A danas sam punog srca odgovorila da moje dijete bira šta će da nosi. I da će tako barem naučiti da donosi odluke sama. Pa makar od tih sandala krenula. Napomenuh i to da će sigurno biti srećnija kad nauči da ona bira sve izbore u njenom životu.
Brojne su poslušne generacije kojima su se sandale i garderoba donosili bez njihovog pitanja i konsultacija, pa makar oni imali pet, deset ili petnaest godina. Postoje i ona druga djeca čelične volje kojima nijedan izbor ne možeš nametnuti. Jedini ukoliko smo dovoljno lukavi da ih preveslamo, pa da oni pomisle da su nešto birali.
U našoj porodici prepričava se priča o plisir karo suknji koju su baba i deda s ljubavlju peglali pola noći praveći im falte. Ja sam odmah rekla da ja to neću nositi. I tačka. Mogao se svijet prevrnuti naglavačke, ali tu plisir suknju, koja se meni nije dopadala, nisam nijednom obukla. Čak ni da udovoljim babi i dedi. Ako sam htjela da nosim suknju, bilo kakvu, bila sam spremna da je nosim i preko farmerica. Ili da džemper strpam u pantalone. Katastrofalne modne kombinacije! Priznajem. Ali izrastoh u nekoga ko sa vrata butika zna hoće li u njemu pronaći nešto za sebe ili može sa tih istih vrata okrenuti i otići.
Imamo i drugi tip djece koji će vas pustiti da za njih birate. Ne samo odjevne kombinacije, već i one izbore u koje se niko drugi ne bi trebao petljati. Oni nikada nisu dovoljno sigurni u sopstvene izbore. To su ljudi koji vječito traže potvrde od drugih. I mijenjaju odluke koje su im po mjeri srca zarad tuđeg mišljenja.
Ne puštam je baš da ide u vrtić u bilo kakvoj kombinaciji. Neke od njih su poput one moje kreacije sa džemperom utrpanim u pantalone ili suknjom preko farmerica. Ali joj pružim izbor. Neka bira između dvije-tri odjevne kombinacije. I ona je zadovoljna. A i ja.
Prepoznajete li sebe u ovome? Da li i vi volite da vodite osobu od povjerenja da vam pomogne u biranju nečega što ćete nositi? Na tijelu ili na duši? Možda ne bi bilo loše da u šopingu uživate sami. I otkrijete čar odgovornosti sopstvenih odluka. Barem ostatak života nećete trošiti vrijeme čekajući druge da biraju umjesto vas.
Pustite djecu da biraju. Biće zdraviji. Srećniji. Odrašće u osobe koje umiju da kažu to želim. To mi se sviđa. A što je još bitnije, punog srca i mirne savjesti će znati da kažu ne. Svim onim izborima i mišljenjima drugih koji nisu dobri za njih. Vježbajte zajedno sa njima. Vi – da pustite kontrolu nad njihovim izborima, a sjutra i životom, kada ptići jednom krenu iz gnijezda, a oni da se ne osvrću za vama i žive život punim plućima. Tako ćete svi biti mnogo srećniji.
