PIŠE: Mama Marija

»On/a je jedinac/jedinica«, često opravdanje koje se može čuti za loše dječije ponašanje. Nekada se koristi da bi se naglasila osjetljivost, te uz to podrazumijevana tolerantnost, ili razmaženost djeteta.

Iza tog »objašnjenja« nerijetko se krije dopuštanje, opravdanje, razumijevanje za sve ono što se drugoj djeci ne bi tolerisalo. Da li to što je jedinac/jedinica osigurava bespogovorno privilegovan položaj u porodici, ali i društvu?!

Urezala mi se u sjećanje rečenica moje učiteljice kada sam joj se požalila na ponašanje druga iz odjeljenja koje je postalo nesnosno. Rekla je: »Moramo imati razumijevanja, on je jedinac«. Meni je to rekla, a ja »jedna u majke«, pa mi nikada padalo na pamet nije da koristim tu privilegiju jedinaca/jedinica koja se odnosi na slobodu ponašanja zvanu »tako mi došlo, može mi biti« (za koju nijesam ni znala da postoji).

A, danas se sa tim susrijećem na igralištu, u komšiluku, porodici.

»Njih je dvoje, pa nijesu toliko razmaženi, a on/a je jedinac/jedinica, pa mu/joj udovoljavamo.«

Eto iznenađenja, mada me vjerovatno nećete razumjeti. Razmaženi su i moji, iako ih je dvoje. S tim što razmaženost očigledno ne posmatramo na isti način i ne podrazumijevamo pod tim pojmom iste stvari. Moja djeca su razmažena u svojoj kući. To je njihovo carstvo i može da im bude mnogo više nego van kuće. Tu vlada sloboda kojoj moraju da se znaju granice.

Znate, iako ih je dvoje, mi ih mazimo, pazimo, udovoljavamo im,… Probudiću se ranije, dok još ni Sunce nije pokazalo svoju namjeru da se budi, kako bi pred polazak u vrtić i školu bio spreman omiljeni doručak. Nosiću ih oboje odjednom iako je kičma već odavno počela da se buni. Ostaviću napola završen posao u kuhinji nakon večere kako bih ispričala »još samo jednu priču«. Odreći ću se gledanja serije, ako su u tom trenutku na TV-u »Patrolne šape« (ionako sam petnaest epizoda propustila, naći ću ih na internetu). Češkaću, maziću, golicaću i kada me ruka više ne sluša, jer je odavno utrnula. Sjeckaću, oblikovaću, crtaću da bih pomogla realizaciju njihove ideje, iako me čeka gomila posla. Izaći ću u šetnju, mada bih najrađe odmorila malo. Popustiću nekad pred molećivim i upornim pogledom i daću tu željenu čokoladicu, iako supa nije popijena baš do posljednje kapi.

Imamo i mi neke svoje nježnosti, neposlušnosti, nestašluke, zato što smo i mi, eto pomalo, razmaženi. Ipak, nekako čudno, ali smatramo isto ono što smo smatrali četiri godine, dok bato nije dobio seku, a to je da našu razmaženost ne mora niko da trpi.

Namjerno uništavanje svoje ili tuđe igračke, školskog pribora…, nije razmaženost, već nedostatak vaspitanja, pa i razlog za zabrinutost. Nije dobra poruka koju nam dijete na taj način šalje. Stalna potreba za udaranjem, guranjem, nije kapric razmaženog djeteta, nego povod za reagovanje.

Ljubav prema jednom djetetu, kada dođe drugo, treće, peto, ne umanjuje se, nego uvećava. Na tronu koji zauzima u vašem srcu i očima neće morati da se bori sa braćom i sestrama kako ga ne bi gurnuli sa njega, jer mjesta je onoliko koliko treba za svakog od njih, potpuno ravnopravno.

Zato mi je teško da čujem tu rečenicu kao opravdanje za sve što ne valja u dječijem ponašanju. Izgovara se sa nametanjem potrebe da razumijemo i prihvatimo. Svrstavaju se djeca u kategorije uskraćenih i privilegovanih, mada bez jasnog orjentira ko pripada kojoj grupi.

Način vaspitavanja je stvar roditelja, ali rezulati toga ne smiju da ugrožavaju tuđu djecu. I da mi ih je deset, voljeću ih i braniti jednako.