Radeći sa djecom od 6 do 11 godina i starijim shvatio sam da djeca dolaze sa raznim oblicima posturalnih poremećaja, gojaznosti i rahitičnosti. Iako su djeca željna dokazivanja, igre i afirmacije, nisu u cjelosti moćna da prate rad druge djece koja takvih problema nemaju. U vrijeme kada roditelji sve manje imaju vremena da se okrenu radu sa djecom i kada neželjeno pristaju da vide prave razloge i činjenice, okreću djecu institucijama koji se time bave.

Brz način života dovodi i do brzog načina navikavanja na razne metode koje ne bi trebalo da prate razvoj djeteta. Kao prvo roditelji nemaju volje, a ni vremena da sa djecom provedu onaj dio slobodnih aktivnosti koje im obaveze dozvoljavaju , tj. da sa djecom borave bilo u zatvorenom ili otvorenom prostoru. Stidljivo svoja zapažanja kriju od spoljnog svijeta, od vaspitača, nastavnika i kasnije profesora i trenera, tako da vrijeme brzo proleti za određenu generaciju, i tek u periodu adolescencije dolazi do žala za propuštenim, ali je tada za sve kasno.

U današnjoj eri elektronike sve više se postavlja pitanje šta će se desiti sa djecom u narednom periodu. Da li će djeca izgubiti svu svoju želju za druženjem, sportskim aktivnostima i da li dolazi vrijeme da će se djeca vrlo rijetko i fizički gledati, a kamoli razumjeti taj takmičarski duh?

Ako tome dodamo predviđanja ljudi iz nauke da će uskoro početi sa radom elektronske škole, gdje će profesori sa jednog mjesta preko računara držati časove, dolazimo do toga da će djeca biti programirana i radiće ono što od njih zahtjeva moderna tehnologija. Samo sjedenje u stolici u periodu od tri sata jednako je 40 000 pokreta manje!!!

Jedan veliki problem koji je prisutan u predškolskom uzrastu je da 80% djece u tom uzrastu, u Crnoj Gori, imaju ravne tabane, a prema istraživanju Mense svaki ravan taban je jednak manjoj inteligenciji, što znači da ako nešto drastično ne preduzmemo za koju godinu ćemo imati “glupu“ djecu. U Crnoj Gori 2008. godine broj djece sa ravnim tabanima je bio 60% a za samo 5 godina taj procenat je porastao za 20%. Razlog porasta procenta djece sa ravnim tabanima je nedovoljna fizička aktivnost i pravilna i zdrava ishrana.

Pored niza problema koji se javljaju u ovom uzrastu je period polaska djeteta u školu!!! E tu je prava evolucija rađanja posturalnih poremećaja. Pretpostavljate o čemu je riječ – školska torba!!! Dijete u tom uzrastu u prosjeku ima oko 25 do 30 kg, a školska torba ne bi smjela biti teža 10% od težine djeteta. Istraživanje koje sam radio sa takvom djecom je pokazalo da je ta torba teška od 6 do 8 kg, a bilo je slučajeva da je ta torba bila teška preko 10 kg!!! Dijete nema snage da nosi tu torbu jer u najmlađem uzrastu nije na pravilan način ojačalo mišiće neophodne za pravilno držanje torbe!, a da ne pričamo o času fizičkog vaspitanja u tom uzrastu koji se zamjenjuje dodatnim časom matematike ili nekog drugog predmeta. Ako se i održi to je uglavnom igrica “Između dvije vatre “ i to je to što se časa fizičkog vaspitanja tiče. Čast izuzecima, ali dosta djece se ni na pravilan način ne zagriju, odrade koju vježbu za početak pravilnog hoda, da ne govorim o trčanju ili vježbama snage. Kad dođe kući završi obaveze oko učenja, vremena za igu ima malo jer nema više djece na poligonima i igralištima kao nekada, jedino što mu ostane vremena je sjedenje za kompjuterom i druženje sa virtuelnim prijateljima. Roditelji koji su prepoznali da djete bukvalno samo sebe ubija takvim načinom života, šalju djete u sport i na taj način spašavaju djete od uobičajenog tempa života .

E tu onda na scenu stupamo mi TRENERI!!! Od nas se traži da ispravimo sve što se dešavalo sa djetetom u minulom periodu. Dosta sam u praksi imao slučajeva da roditelj upiše djete i kaže “Nauči ga samo da trči“, on/na je “ vanzemaljac “ i tome slično. Sa takvim stvarima svaki mladi trener će se suočiti jednom u životu. Nakon svih potrebnih testiranja, na inicijalnom stanju vidimo kompletnu sliku djeteta, i sa čime ono raspolaže. Mi treneri volimo u ekipi da imamo jake inteligentne igrače. Koliko imamo takve djece u klubu? Bilo bi ih puno više da se sistemski radilo od najmlađih dana. U predškolskom uzrastu nemamo ogranizovanih časova fizikog vaspitanja. Kao što sam već napomenuo, takav način je doveo do toga da 80% djece ima ravne tabane, i da je to uzrokovano nedovoljnom fizičkom aktivnošću.

Razvoj kognitivnih sposobnosti se završava sa 14 godina. E sad dolazimo do onoga što nas najviše zanima, šta se radilo sa djetetom u proteklim godinama. To je veliki period u kome se puno toga moglo uraditi, da bi kasnije imali ono što zapravo želimo. Neke davno zaboravljene igre sad imaju svoju veliku primjenu u razvijanju inteligencije (klikeri, ema, trampolina, školica, preskakanje vijače i sl ) danas imaju veliku primjenu u treningu. Vježbe koje su zasnovane na što većoj akomodaciji oka, vježbama rotacije i vježbama ravnoteže se jako razvija inteligencija. Kada se sve to ubaci u ovo gore navedeno, zajedno sa genetskim faktorima imaćemo upravo ono što želimo mi treneri.

No, mnogi od novih pristupa nisu se usresredili na najmlađu djecu u dobi od dvije do šest godina. Šta je s njihovim prehrambenim navikama? Gdje su programi za predškolsku djecu? Misle li lanci brze hrane na trogodišnjake? Godinama se na prehrambene navike i fizičku aktivnost djece u dobi od dvije do šest godina uopšte nije obraćala pažnja.

Moj cilj je uspostavljanje pozitivnih zdravstvenih navika kod najmlađe djece, što mora imati dugotrajan pozitivan učinak, a temelji se na pet načela.

1. Djecu moramo naučiti da fizička aktivnost i zdrava prehrana pozitivno utiču na njihovo zdravlje.

2. Fizička aktivnost je za svakoga. Sva djeca imaju pravo na zdrav uticaj fizičke aktivnosti, igre, plesa i sporta.

3. Fizička aktivnost mora se posticati u okviru djetetove prirodne želje za kretanjem. Sva djeca od rođenja imaju potrebu i želju za igrom i kretanjem. Roditelji, staratelji i ostali koji se bave djecom i moraju svakodnevno njegovati tu potrebu u pozitivnom, saradničkom okruženju.

4. Sticanje zdravih navika mora biti zabavno. Fizička aktivnost s prijateljima i porodicom mora se sprovoditi u opuštenom, sigurnom i posticajnom okruženju. Djeca se za vrijeme fizičke aktivnosti trebaju zabavljati – smijati, pjevati, kretati se i istraživati. Pozitivna iskustva će dodatno pojačati njihovu želju za kretanjem. Djeci mora uvjek biti zabavno, a to se postiže stalnim mjenjanjem vježbi ili slično.

5. Djecu moramo naučiti pristojnom ponašanju primjerenom za njihov uzrast. Oni nisu „odrasli u malom“. Mnogi pristupi i tehnike koji odrasli koriste nisu prikladni za malu djecu, npr. strogi nedeljni raspored ili rutina i analiza izvršenja nedeljnih zadataka. Veći niz godina učimo djecu da njihova motivacija za kretanjem slična onoj koju imaju odrasli. Djeca su fizički aktivna jer se vole igrati, imaju potrebu za druženjem s vršnjacima, žele razviti motoričke sposobnosti i imaju potrebu da se izraze putem fizičke aktivnosti. Nadalje, njihove prehrambene navike prilično su različite. Na primjer, djeca normalno tokom dana jedu svaka dva i po sata, ili pet do šest malih obroka.

Bitan je rani početak za bavljenjem fizičkim aktivnostima. Rani početak mora početi snažnim uvođenjem upravo navedenih načela. Svrha ranog početka je pomoći mladima da razviju određene stavove, uvjerenja i oblike ponašanja koji će im pomoći da steknu niz temeljnih vrijednosti o zdravom načinu života. Predškolsko doba idealno je vrijeme za uspostavljanje zdravog načina života – što prije, to bolji.

Promijeniti dječje stavove prema fizičkoj aktivnosti i prehrani mnogo je teže kad već jednom dođu u tinejdžerski uzrast. No, mnogi roditelji fizičku aktivnost svoga djeteta vide kao pripremu za aktivno bavljenje sportom. Takav stav izaziva ozbiljne probleme. Djeca nisu mali „barselonisti “ ili „realovci“ – oni su samo djeca. Djeca uzrasta od dvije do šest godina nisu ni na koji način zrela za sportove i takmičenja. Evo zašto:

• Mentalno nisu sposobna shvatiti složenost sportskog takmičenja.
• Prema razvojnoj psihologiji, djeca uzrasta od dvije do šest godina nisu sposobna shvatiti da nisu manje vrijedna ako je utakmica izgubljena.
• Roditelji i treneri pobjedu naglašavaju kao glavni cilj – čime u aktivnost unose nepotrebni stres.
• Djeca nemaju potrebne motoričke vještine za uspješno učestvovanje u takmičarskim sportovima. Iako je taj uzrast sjajno vrijeme za razvoj motoričkih vještina, roditelji i treneri previše vremena posvećuju vještinama koje se traže u određenoj igri, umjesto da se više posvete razvoju motoričkih sposobnosti pojedinog djeteta.
• Djeca su osjetljivija na povrede, a razlog tome je nedovoljna razvijenost mišića koji podupiru glavne zglobove. Takođe su izloženi povredama i zbog nedostatka koordinacije i snage.
• Omogućavanje ranog početka u razvojno primjerenim fizičkim aktivnostima djeci će dati temelj za vođenje zdravog načina života i sticanje složenijih motoričkih vještina potrebnih u životu, uz pomoć kocaka, igara i sportskih aktivnosti.

Ako naučimo djecu da je kretanje vrlo važno, otvoriće im se mnoga vrata za razne mogućnosti u životu. Ali još važnije, djeca će uživati u kretanju i u onome što ono znači za njihov mentalni, fizički ili društveni razvoj .