Zaštitnik ljudskih prava i sloboda predložilo je Ministarstvu zdravlja da izbriše u Nacrtu zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti odredbu da je vakcinacija obavezan uslov za boravak djece u predškolskim ustanovama jer se, kako kažu, pravo na obrazovanje i vaspitanje ne može uslovljavati vakcinacijom.

Nacrtom zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koji je pripremljen na proljeće 2016. godine između ostalog je propisana obavezna vakcinacija protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, velikog kašlja, dječje paralize, malih boginja, epidemijskih zaušaka, rubele, virusnog hepatitisa B i hemofilusa influnece tipa B za sva lica određenog uzrasta. Te vakcine obvezne su i sadašnjim zakonom. Nacrtom zakona, član 27. stav 5 predviđeno je da je za boravak djece u preškolskim i školskim ustanovama kao i u ustanovama za smještaj djece bez roditeljskog staranja neophodna vakcinacija protiv ovih 10 bolesti, osim u slučajevima postojanja medicinske kontraindikacije koju utvrđuje doktor medicine odgovarajuće specijalnosti ili stručni tim za kontraindikacije.

Zaštitnik smatra da se boravak djece u predškolskim i školskim ustanovama, a time i njihovo obrazovanje i vaspitanje ne mogu uslovljavati prethodnom vakcinacijom.

“Prava na zdravlje i na obrazovanje i vaspitanje su garantovana Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih nacija, Ustavom Crne Gore i domaćim propisima i polazeći od principa nedjeljivosti prava ne može se dati prioritet jednom ili drugom pravu već je potrebno uspostaviti njihovu ravnotežu”, piše u mišljenju institucije Ombudsmana.

Djeca koja nijesu vakcinisana, kako pojašnjavaju, nijesu bolesne osobe, a osnovno obrazovanje je obavezno. Među pravima djeteta koja su utvrđena Konvencijom ne postoji hijerarhija, sva su jednako važnja, međusobno su povezana i nedjeljiva.

“Kako je Nacrtom zakona propisana obaveznost vakcina kao i kaznene odredbe za neizvršavanje obaveza propisanih zakonom nije neopohodno i uslovljavanje vaksinacijom boravka djece u predškolskim i školskim ustanovama kao i ustanovama za smještaj djece bez roditeljskog staranja jer bi to u suštini značilo dvostruko sankcionisanje po istom osnovu. Smatramo da u cilju sprovođenja obavezne vakcije treba razmotriti i mogućnost ustanovljavanja stručnog tima koji bi na najbolji način obezbijedio poštovanje najboljeg interesa djeteta uzimajući u obzir prava i obaveza njegovih roditelja zakonskih staratelja i drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i u obavezi su da preduzmu sve zakonske i administrativne mjere u cilju ostvarivanja tog interesa”, navodi Zaštitnik.

Za Ombudsmana je razumljiva briga roditelja za svoju djecu naročito u vremenu kada razne infomacije postaju dostupne – počev od izuzetno značajnih i korisnih pa do onih koje su netačne i neprovjerene, i smatraju da roditelji moraju biti obaviješteni o svim efektima vakcinacije kao i o rizicima po zdravlje makar oni bili i minimalni.

“Iako su po navodima stručnjaka iz oblasti medicine, ozbiljne neželjene reakcije nakon vakcinacije veoma rijetke ipak neke od njih mogu ostaviti trajne posljedice po zdravlje i razvoj djece, a roditelji imaju pravo da budu upoznati i sa tim podatkom. Polazeći od toga smatramo da bi djelovanjem stručnog tima u dogovoru sa roditeljem/starateljem mogle biti donijete odgovarajuće odluke, a naročito u slučajevima kada postoji bojazan za rizik od kontrainikacija koje vakcine mogu proizvesti”, kažu u instituciji Ombudsmana.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda ocjenjuje i neospornim ovlašćenje zakonodsavca da zakonom propiše mjere zdravstvene zaštite za koje je prema pravilima struke utvrđeno da postižu najpovoljnije rezultate u sprječavanju širenja zaraznih bolesti i zato smatra da ovo rješenje treba zadržati jer se radi o stručnom pitanju koje je na istovjetan način uređeno važećim zakonima.

Zaštitnik je sagledao uporedna iskustva zemlja okruženja i EU, i zatražio mišljenja Instituta za javno zdravlje Crne Gore i Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori u vezi sa ovom tematikom.

U mišljenju Institita je navedeno da među stručnom i naučnom javnošću postoji koncenzus da je značaj vakcina po zdravlje svjetske populacije i razvoj čovječanstva i ljudskog roda toliko veliki da ga je gotovo nemoguće jasno izmjeriti i da je vakcinacija najkorisnija medicinska intervencija za čovječanstvo.

“Predloženim izmjenama zakona suštinski se ne mijenja stav države prema vakcijaciji jer je obavezujuća i u postojećim zakonskim rješenjima. Tim izmjenama se država dodatno obavezuje da osigura i još više zaštiti zdravlje posebno ranjivih djelova populacije kao što su djeca, a naročito u situacijama koje predstavljaju povišeni epidemiološki rizik kao što su masovna okupljanja i grupisanja djece.  Osiguravanjem visokog kolektivnog imuniteta u dječjikm kolektivima kroz vakcijaciju djece pred ulazak u obrazovne ustanove, čuva se zdravlje ne samo vakcinisane djece već i one kod koje se iz posebnih medicinskih razloga ili neke osnovne bolesti ne mogu postaviti indikacije za vakcinaciju”, stav je Instituta.

Odbijanjem vakcinacije, po mišljenju Instituta roditelji ne samo što ugrožavaju zdravlje svoje djece već i druge koja zbog medicinskih kontraindikacija nijesu vakcinisana ali i osoba kod kojih vakcinacijom nije postignuta zadovoljavajuća zaštita pošto ni jedna vakcina bez obzira koliko je učinkovita ne pruža apsolutnu odnosno stopostotnu zaštitu vakcinisanih.

Institut smatra da uslovljavanje uspisa djeteta u obrazovnu ustanovu dokazom o obavljenim vakcijacijama ne predstavlja diskriminaciju već mehanizam kojim se dodatno osigurava zaštita prava djece na zdravlje.

Institut navodi i da manji ili veći otpor vakcinaciji postoji od kada postoje i vakcine.

U mišljenju kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori se navodi da vakcinacija predstavlja najveće dostignuće čovječanstva i medicine i da je njeno masovno sprovođenje doprinijelo iskorjenjivanju masovnih zaraznih bolesti, poboljšanju životnog standarda i produženju životnog vijeka.

“Vakcine su veoma bezbjedne i neželjene reakcije nakon vakcinacije se registruju veoma rijetko. Obaveznost imunizacije, prema mišljenju SZO, već dugo vremena prate kontroverzne debate u pogledu efikasnosti bezbjednosti i etičnosti koje su ukoriječnjene u dugotrajnoj tenziji između dva cilja – zaštita individualnih prava i sloboda i zaštita javnog zdravlja. Propisivanje obavezne imunizacije kao uslova upisa u obrazovne ustanove svoje opravdanje nalazi u činjenici da je to najefikasniji način generisanja “kokektivnog imuniteta“, mišljenje je SZO.

Pojedine zemlje u Evropiposežu za različitim normativnim rješenjima uključujući i obaveznost imunizacije kao pretpostavku upisa djece u predškolske i školske ustanove da bi se obezbijedio adekvatan obuhvat imunizacijom i osigurao tzv. kolektivni imunitet.

U mišljenju se navodi i da dosadašnje iskustvo u implementaciji nacionalnih programa imunizacije nedvosmisleno upućuju na to da realizacija definisanih ciljeva značajano pretpostavlja i efikasnu komunikaciju sa roditeljima u vezi sa pitanjima koja se odnose na bezbjednost vakcina, podizanje nivoa svijesti u opštoj populaciji o rizicima koje sa sobom nose vakcino-preventabilna oboljenja, kao i promociju boljeg razumijevanja značaja i benefita kolektivnog imuniteta za ukupnu zajednicu.