Ne postoji na ovom svijetu ništa tako snažno što me u dvije sekunde može izbaciti iz takta i nasmijati… Rasplakati i razgaliti… nešto od čega mi se duša rascvjeta kao behar iz Šantićeve pjesme… Ništa do ta dva para ruku koji se čvrsto drže i trčkaraju uz ciku, viku i smijeh. A ja rastem… prelazim izvan dozvoljenih granica duše.

Nisam ja samo mama. ,,Samo”. Imam još nekoliko zanimacija u prvoj smjeni, al’ druge dvije pripadaju samo njima. Pauze grabim za sebe. I znaš šta? Uživam… istinski. Još kad bi se našao neko da me odmijeni u svim onim poslovima koji se gomilaju ako nema pomoći ili barem dobre vile koja bi mahnula štapićem i za čas sve dovela u red. Žao mi je kad se neodložno mora završiti. Jer oni rastu svake sekunde, a niti jednu ne mogu zaustaviti.

Ponekad se iz bića otkine žal za slobodnim vremenom, mirnim jutrima i mirisu svježe, vrele kafe koja mi golica nozdrve dok mi ne izmami osmjeh u uglu usana. Tačnije, barem jednom dnevno. To je onaj momenat kada mi do uspavanih misli dođe da imam cijeli dan samo za sebe u toplom ogrtaču, dok napolju lije kiša koja samo što ne vrišti: ,,Lezi i odmaraj se!”

Noć mi je postala isprekidani kontinuitet nepovezanih snova. Ni Spilberg se s njima ne bi snašao. I nekako živim s tim. Prigrlila sam iskakanje u sred noći kao iz bunila i dogovorila se sama sa sobom da je to dio moje svakodnevice koja se jednog dana jednostavno neće ponoviti. Prestaće. I možda će mi na neki čudesan način i nedostajati.

Ovaj put nije bio lak. Mislim da nikada nikome nije. Posebno kad mi je prvi put do duše doprelo da pripadam nekome i da sam za jedno malo, bespomoćno biće odgovorna. Ono koje sam stvorila i koje sam pod rebrima osjećala i čuvala malo manje od godine. Koje će porasti i postati čovjek u čijoj kreaciji učestvujem do najsitnijeg detalja.

Na tom poslu nema pauze ni isključivanja. Nikada više. I to je najljepše. To me gura da se borim i postanem najbolja verzija sebe, jer onaj plod moje utrobe drži svoje radoznale oke na meni i upija svaku kretnju koja se u njemu kodira kao istina i ljubav. I to na način koji je jedini ispravan. Zato se dižem svakog jutra i guram. Mjerim svaku riječ, svaki potez, vagam kao što nikad vagala nisam. Ne psujem. Ili to činim tiho, sebi u bradu. Učim ih da vole i da vjeruju. Da budu oprezni i ujedno da ljube slobodu.

Na kraju svakog dana se grizem zbog propusta i izbora koje sam napravila iako su ti izbori morali baš takvi da budu i nije strašno kad se dese. Kao ona kamara veša koja se nagomilala i koju sam peglala dva sata dok se moje čedo moralo igrati samo. I baš tada otkrilo neku novu, zanimljivu stvar. Ali se grizem… baš svake večeri. Jesam li dala sve od sebe? I gdje sam mogla više i bolje. To mi je posao. Breme koje sam s ljubavlju prigrlila.

Dan kad sam postala nečija mama bio je dan koji je otvorio vrata najvećih nedoumica kroz koja sam kročila kao na staklenim nogama. Onima koje su neprestano klecale i posrtale. I padala sam slaba kao pero. Dizala se lagana kao isto. Ludjela, plakala, mislila da sam potpuno promašila poziv, a često se koprcala u osjećanju da mi sve to nije nizašta trebalo.

Kad me sjećanja sustignu u ovoj trci sa vremenom osjećam samo jedno. Ogromnu ljubav u onom obliku kakvu sam upoznala samo kroz  dvije male glasne i prgave glavice. Kada sam nakon višesatnih porođajnih muka privila plod svoj na grudi i plakala od sreće puštajući knedle niz grlo usput žaleći muškarce koji nikada neće osjetiti ništa slično.

Znaš taj osjećaj i ti… Kada dijete zanemari sve u prostoriji i potrči ti u najčvršći zagrljaj sa pogledom iz kog izbija sreća veća od planine. Samo što si ti tu. Što može da te zagrli. Kada neće da zaspi bez tvog zagrljaja jer je karta za ulazak u čudesnu zemlju snova upravo zvuk otkucaja tvog srca. Isti onaj koji je slušao dok je pod njim rastao i od mrve postao beba. Najstariji  zvuk njemu znan.

Onda konačno zaspi i umiri disanje koje ti jasno govori da spava najslađim snom. A ti… Ne ideš nikuda. Sjediš pored i maziš im svilenu kosu. Znam… tad ti se otme iskrica ukraj oka jer si stvorila i stvaraš jednog malog čovjeka. Jer voliš kao što nikada nisi. Jer ti nema niko bitniji.

Zato uživaj kad ti je dato. Ja to radim baš tako.