PIŠE: Kata Granata
Svi koji me znaju su bili ubijeđeni da ću ja biti od onih strogih mama, što zavode red samo pogledom, kao da iz njega puca Jasna Šekarić. Vojna disciplina, sanitarno – higijenski uslovi i vještine vođenja zoo vrta su me u velikom luku ipak zaobišle.
Moj uobičajen dan započinje svim raspoloživim metodama pregovaračkih vještina. Da bi dvoje djece obavilo osnovne jutarnje radove u kupatilu, doručkovalo i spremilo se za vrtić, potrebno je potrošiti oko 250 g. konjskih živaca, 100 g. životne energije, 150 g. dobre volje i ostatak do kilo, repetativnog brojanja do deset. Automatski pilot koji mi je na ON još od prve trudnoće je moj najbolji drug. On mi pomaže da umijem, nahranim, obučem, presvučem, spakujem, odvučem ali ne i da tučem.
Dok sam bila na turističkom putovanju sa djecama u Beču, u jednom kriznom momentu sam uvela u upotrebu zloslutno mahanje varjačom po vazduhu sa ponekim udarcem po ni krivom ni dužnom namještaju. Previše uzbuđena djeca poslije cjelodnevnog špartanja, nisu htjela dobrovoljno da se predaju i strovale u san. Poslednjim atomima snage sam se prisjetila da moji klonovi ne znaju šta je varjača i da će to istorijsko vaspitno pomagalo na njih ostaviti veliki utisak.
Ni slutila nisam kakav i koliki utisak će varjača imati na naš dalji život i putešestvije.
Kako bismo izbjegli ljeto u Beogradu, porodično smo krenuli u obilazak brda, banja i planina sa neizbježnom završnicom na moru. Ali ono što nas je u stopu pratilo, bile su tuđe varjače, spretno i brzinski eliminisane, da ne kažem ukradene i posakrivane na svim mogućim i nemogućim mjestima. Stariji sin, Packo, majkina vjerna kopija, belenzuka posebnog tipa, nam je svaki smještaj, olakšao za bar po jednu varjaču. Te drvene beštije smo nalazili sakrivene po koferima, rančevima, pod krevetom i jastucima.
Mamino sisanče broj dva, doktor Džekil i mister Hajd karakter je dotične varjače vitlalo po vazduhu zabrinjavajućom vještinom, prijetećim gestovima, imitirajući mu pošandrcalu majku, prikočene ruke. Već punih tri godine ja se spremam za taj guza – ruka susret, ali ručnu nikako da spustim. Sve se uzdam u apelovanje zdravoj pameti, po neku emocionalnu ucjenu i šargarepa tehniku.
U posljednje vrijeme se bojim gostiju. Tačno me spopadne neka anksioznost pri ideji da će nam neko doći u kuću i zateći realno stanje. Naša stambena jedinica podsjeća na ring sa dva prekuvana i oklembešena roditelja i dva supersonična i hiperaktivna djeteta. Džapanje i drapanje u svim pravcima sa zavidnim arsenalom niskih i nedozvoljenih udaraca moglo bi da postidi i najveće ulične borce.
Vaspitana djeca, po pravilu ona druga, gostinska, što poslušaju iz prve, kažu molim i hvala, samostalno obavljaju zadovoljavanje osnovnih potreba i liježu u devet u krevet, čine da poželim da varjači podarim njeno zasluženo mjesto. Na pozadini moje djece. Malo samo, da se zna ko je gazda. Mislim, roditeljica.
Da bi sačuvala svoju poziciju mame poljuljanog integriteta i snage, onoj što je bezguzni kontakt miliji, varjačama samo ipak zakuvavam ručkove. Nemoćno ponavljanje, urlanje i na kraju poneko popuštanje su mi jedine tehnike uspostavljanja mira i balansa u naš uraganom ili cunamijem poharan dom.
Iako sam uvijek spremna da okačim varjaču o klin i koristim je tamo gdje je pisano da joj je mjesto, ne mogu, a da ne pomislim na zbirku koju smo, potpuno spontano, dobili ovog ljeta. Varjača sa Fruške Gore sa dugačkom drškom, varjača sa Divčibara, mala i zdepasta, varjača iz Vrnjačke banje sa lijepom gravurom. Jedino je varjača iz Grčke ostala u domovini, da ne navučemo još red i zakon tuđe zemlje na vrat. Nije dijete ustvari ukralo ni jednu varjaču, ono se samo spasavalo od pomahnitale drvene nemani potezane na gotovs u presudnim trenucima mamine pomračene svijesti.
p.s. ne skupljmo varjače i nemojte ih donositi na poklon. Djeca su me naučila lekciji: varjače se koriste za miješanje hrane, bez obzira na to čega se vaš produžetak leđa sjeća 🙂
