PIŠE: Mama Marija
Tačno, niko od nas nema mogućnost izbora uslova pod kojima i u kojima će nastati i roditi se. Uskraćeni smo i za mogućnost odabira prilika u kojima ćemo odrastati. To nas, istina, umnogome određuje u kasnijem, onom dobu koje se, nekada neopravdano, naziva zrelijim. I tako, dešava se, da upravo u tome tražimo bjekstvo od odgovornosti za neiskorištenu, istinski pruženu, priliku, a to je da odaberemo ko ćemo biti kao odrasli ljudi.
U pojedinim modelima ponašanja postoje varijacije, ali suština ostaje ista.
U djetinjstvu si gledao sve ono što u tvom uzrastu ne bi trebalo ni da znaš da postoji. Nesvjesno si usvojio model ponašanja, upravo onaj zbog kojeg si mnoge noći proveo plačući i moleći neku nevidljivu silu da učini da prestane. I sada, ponekad, strekneš ako se zalupe vrata, uzdrhti u tebi onaj dječak koji je šćućuren u ćošku što je jače mogao pritiskao uši, kako ne bi čuo lupnjavu i kako bi pokušao da se pravi da se to ne dešava.
Onaj sanjani zagrljaj, očekivani poljubac, neophodni podsticaj, osjećaj da vrijediš i da neko vjeruje u tebe, vrijeme za koje bi znao da je posvećeno samo tebi – zauvjek su izostali. Više se i ne sjećaš kako bi to trebalo da izgleda, ostao je samo osjećaj praznine i uskraćenosti koja boli.
Trudio si se sve ove godine da pobjegneš od mračnih sila koje bi odnekud, iz najzabačenijih uglova svijesti, isplivavale uvijek kada bi trebalo da budeš najsrećniji. Ne dopuštaju da uživaš, nametnule su osjećaj da se ne smatraš dostojnim čega takvog. Zato te tjeraju da pokvariš sve ono lijepo što ti život nudi ne bi li se iskupio za ne baš dobar početak vašeg zajedničkog puta.
Ona, koja je u tebi prepoznala sve ono što drugi nijesu, bila je spremna da nadoknadi i da učini da zaboraviš patnju nakupljenu godinama. Imala je moć i vjerovala je u nju, moć da ljubavlju i nježnošću izliječi sve rane. Ali, ti nijesi dozvolio. Kopao si po ožiljcima i uvijek ih nanovo raskrvario.
Umjesto istinskog prijatelja i ruke spasa, u njoj si počeo da gledaš neprijatelja. Bježao si od priznanja vlastite nemoći da se izboriš sa utvarama kojima si želio umaći, ali bez kojih više nijesi umio da živiš. Lakše je bilo popustiti, ma, koliko znao da griješiš.
Poslije prvog udarca slijedilo je kajanje. Nakon što si prvi put učinio to pred djecom, uslijedio je stid. Ali, i dalje si bio nemoćan da se izboriš sa samim sobom i sa svim teškoćama koje nosi svakodnevica. Najlakše je bilo pronaći krivca za sve teške momente iz prošlosti i sadašnjosti, probleme na poslu, osjećaj odbačenosti, neostvarenosti,… i kazniti tog krivca, mada si svjestan da se on nalazi u tebi samom. Na neki čudan, patološki način, kažnjavajući nju, kažnjavao si sebe.
A, bivalo je samo gore. I biće, ako nešto ne preduzmeš. Nije dostignuće biti glavni akter vijesti koji pune stupce štampe u rubrici „Crna hronika“. Za tako nešto se vezuje onaj osjećaj koji bi trebalo da posjeduje svako ljudsko biće dostojno naziva homo sapiens, a to je osjećaj sramote.
Ako je bilo pravde, ona više nije pored tebe. Otišla je, a ti si ostao da se osvjestiš i, ukoliko postoji mogućnost, opametiš za slučaj da život bude tako darežljiv prema tebi da ti pruži neku novu priliku, mada i sam znaš, valjda, da je ne zaslužuješ.
Ukoliko je, ipak, ostala još uvijek kraj tebe, mada to nije smjela sebi dozvoliti, trgni se dok je još vrijeme, pronađi duboko u duši onaj davno potisnuti osjećaj koji kriješ jer osjećaš sramotu zbog činjenice da te upravo taj osjećaj čini ranjivim, a zarekao si se sebi da to više nikada nećeš dozvoliti.
Pronađi ono dijete koje još uvijek negdje iz potaje posmatra, pusti ga da ti ispriča onu priču koju si se trudio sve ove godine da zaboraviš. Dozvoli mu da u tebi probudi ono zbog čega stičeš pravo da budeš nazvan čovjekom. To je jedini način da od svoje djece ne napraviš žrtve kakva si ti čitavog života.
