PIŠE: Milka Šćepanović, NVO Naše sunce
Uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovan obrazovni sistem stavilo je pred veliki izazov sve – roditelje, vaspitače, učitelje, nastavnike, profesore, a najviše one koji sve nas okupljaju – Ministarstvo prosvjete.
Kako smo kao roditelji svjesni koliko sebe treba založiti da bi dijete bilo srećno i da bi napredovalo, znamo da bar dva puta veći napor treba da uloži učitelj. On je taj koji treba da pronađe potencijal u svakom đaku, da prepozna njegovu posebnost, da je uvaži i da bude njegov čvrst oslonac koji motiviše i gura prema najvećem mogućem dostignuću djeteta. I sve to za samo nekoliko sati sa njim, u grupi od 20 ili 30 druge, takođe na svoj način, posebne djece.
Proces uključivanja djece sa posebnim potrebama u redovno obrazovanje zahtijeva veliki trud, strpljenje, ali i edukaciju i motivisanost učitelja. Iz Ministarstva prosvjete bi sad, možda, rekli da su učitelji obučeni. Vjerovatno onoliko koliko su prilike dozvoljavale. Ali djeca sa posebnim potrebama se ne mogu „naučiti“ na seminaru. Nijesu nešto što se može posmatrati kao grupa. Svako dijete je različito, a različitost se posebno ispoljava kod djece sa posebnim potrebama. Zato treba biti iskren – učitelji u radu sa našom djecom daju mnogo više od sebe nego što im je sistem omogućio pravilnu edukaciju, a u krajnjem više od onoga koliko su plaćeni. I da, treba im pomoć. Ne da bi razvrstali sposobne od nesposobnih, već da pronađu najbolje kod svakog djeteta.
Reći ću sada nešto što se mnogo puta čulo i to baš od onih koji kreiraju obrazovni sistem – djeca s posebnim potrebama mogu i žele da doprinesu društvu, a ne da zavise od njega. Zato pitam kreatore obrazovnih politika: koliko smo u tome uspjeli?
Jesmo li uspjeli da razvijemo kreativnost ove djece? Imamo li na kraju polugođa prezentacije onoga što su sami osmislili, a kako bi doprinijeli ili bar razveselili zajednicu u kojoj žive? Kad ste poslednji put bili na likovnoj izložbi djeteta/djece sa posebnim potrebama, koja su uključena u redovni sistem? Da li ste ikada dobili pozivnicu za predstavu u kojoj učestvuju ova djeca, ali ne prazničnu, kojoj prisustvuju roditelji, već veliku izvedbu tokom koje će ih upoznati zajednica u kojoj žive i tokom koje će oni shvatiti da su prihvaćeni, a ne zatočeni u predrasudama?
Umjesto da im se pruže nove mogućnosti, kreatori obrazovne politike ukidaju i one koje se podrazumijevaju. Ili bi bar tako trebalo da bude u svim razvijenim društvima, a čujemo vrlo često da Crna Gora to jeste.
Dakle, kreatori obrazovne politike otimaju djeci asistente. Namjerno sam gruba sa izborom riječi. Da, svojim postupcima, otimaju. Otimaju im podršku, otimaju im one koji znaju njihove osobenosti dok nijesu pored roditelja. I budimo realni – otimaju učiteljima neophodnu pomoć.
Jer kako drugačije nazvati to što kreatori obrazovne politike godinama nijesu u stanju da adekvatno riješe ovaj problem i obezbijede asistenta u nastavi svakom djetetu kojem je potreban, a uz to trud i zalaganje tih ljudi adekvatno plate.
Posljednji izgovor su parlamentarni izbori. Gospodo, djeca su budućnost svakog društva i ništa ne može biti važnije od njihovog napretka. Izbori ne smiju uticati na sudbine naše djece. Naša djeca nijesu improvizacija, a izbori to nerijetko budu.
Zato ne otimajte našoj djeci budućnost. Ne otimajte im ljude u koje imaju povjerenja. Ne učite ih težini života, jer taj teret od rođenja nose na svojim malenim plećima. Vratite im njihove prijatelje u učionice. Bez volontiranja, bez birokratskih uslova. Jer sve drugo bi bilo njihovo direktno guranje u izolaciju. A izolacija nije isto što i, kako zvaničnici vole da kažu, inkluzija. Zar ne?
