Porodica kao prvi sistem kojem dijete pripada predstavlja nezaobilaznu osnovu za njegov razvoj. U okviru ovog sistema dijete uči i razvija svoje socijalne i emocionalne, ali i kognitivne vještine. To je prva pozornica gde isprobava repertoar ponašanja i pokušava da pronađe prave načine za suočavanje sa stresnim situacijama. Samim tim ne čudi što porodica ima značajan uticaj na razvoj djetetove motivacije bilo da je u pitanju motivacija za život, školu, ili sport. Uglavnom na predlog roditelja dijete kreće na određeni sport, pogotovo ako su se i sami roditelji bavili sportom. Pored škole, sportski tim i sportska arena predstavljaju novi socijalni sistem u kom važe određena pravila ponašanja i gdje je potrebna jaka želja i volja da se uspije.

Roditelj kao primarna figura u životu djeteta ujedno ima ulogu korisnog protivnika, nekog ko pored podrške i nježnosti predstavlja stimulus i zadate izazove koje dijete treba da savlada.

Sa popularizacijom sporta mijenja se i samo viđenje sporta, gdje se on ne posmatra kao faktor koji doprinosi psihofizičkom zdravlju, već se posmatra kao biznis, mogućnost da dijete razvije profesionalnu karijeru koja će njemu i porodici pružiti šansu za bolji život. Samim tim, roditelji ambiciozno kreću u sve sportske aktivnosti sa djetetom, ponekad igrajući ulogu nekoristnog protivnika, umjesto korisnog. Koristan protivnik stimuliše osobu na razvoj, dok nekorisni protivnik zanemaruje razvojne potrebe osobe i zapravo dovodi pre do stagnacije u razvoju, nego do napretka. Roditelj kao primarna figura u životu djeteta ujedno ima i ulogu korisnog protivnika, nekog ko pored podrške i nježnosti predstavlja stimulus i zadaje izazove koje dijete treba da savlada.

Razvojni stadijumi mladog sportiste

Djetetov ulazak u sportski svijet se razvija kroz tri stadijuma. Tokom prvog stadijuma, kada imaju između 6 i 12 godina, djeca učestvuju u velikom broju sportskih aktivnosti i ovaj stadijum se naziva stadijum isprobavanja. On je revelantan jer djeca upoznaju koja su to pravila i zahtjevi svakog sporta i testiraju koji sport bi bio najbolji za njih ili za koji sport bi oni bili najbolji. U drugom stadijumu, stadijumu specijalizacije, kada dijete već uveliko zalazi u period adolescencije između 13 i 16 godine, sad već mladi sportisti se opredeljuju za jedan sport u koji će ulagati svoje snage i vještine, vrijeme i sebe. U ovom periodu treninzi postaju zahtjevniji, trenerova očekivanja rastu i mladi sportista dobija svoju poziciju za koju se dalje usavršava. Treći stadijum – stadijum investiranja podrazumijeva da je mladi sportista nakon 16 godine svjestan šta je sve potrebno za uspjeh u sportskom svijetu i glavna motivacija mu je što bolje postignuće i usavršavanje svojih vještina i tehnike. Porodica ima ključnu ulogu u ovom razvojnom periodu. Tokom perioda isprobavanja porodica treba da dopusti djetetu da samo bira i mijenja sportove kojima se bavi, jer rano usmjerenje na samo jedan sport bez prethodnog isprobavanja ostalih sportova dovodi do ranog odustajanja od sporta i razvoja neadekvatne motivacije i samim tim slabijeg uspjeha u sportu. Tokom druga dva stadijuma mladom sportisti je neophodna podrška porodice jer opredeljenje i posvećivanje jednom sportu sa sobom nosi stres i pritisak, kao i izazove i odricanje od socijalnih druženja i izlazaka. U ovom periodu kada mladi sportista provodi više vremena na terenu nego van njega, porodica je ta koja mu daje osjećaj sigurnosti i stabilnosti pružajući mu emocionalnu podršku, ali i priliku za socijalizaciju.

Tokom perioda isprobavanja porodica treba da dopusti djetetu da samo bira i mijenja sportove kojima se bavi, jer rano usmjerenje na samo jedan sport bez prethodnog isprobavanja ostalih sportova dovodi do ranog odustajanja od sporta i razvoja neadekvatne motivacije i samim tim slabijeg uspjeha u sportu.

Roditelji se često izgube u djetetovom treniranju i postaju dio tima i radnika koji se trude da mladi sportista ne osjeti nikakve stresove van terena, na neki način postaju “sluge” mladom sportisti i bivaju mu na raspolaganju zanemarujući druge obaveze i svoj lični razvoj. Iako je glavna ideja ovakvog ponašanja omogućiti mladom sportisti da bude što bolji u onome što voli, zapravo mu se čini medvjeđa usluga, jer sportista uči da nije sposoban sam da izađe na kraj sa svim preprekama i veoma lako porodicu više ne vidi kao dio sistema kojem pripada već kao strukturu ljudi koja je tu samo njemu da pomogne. Često roditeljske ambicije prevaziđu djetetove, ali i djetetove sposobnosti da dostigne određene sportske nivoe. Postavljanje ličnih očekivanja i usmjeravanje djeteta ka ostvarivanju tih roditeljskih želja, zapravo stvara pritisak i određeni stepen ambivalencije prema sportu, čak i igranje zarad roditeljske ljubavi, a ne zarad ličnog afiniteta prema sportu. Nerijetko mladi sportisti usljed straha da će razočarati roditelje, potraže dodatne stimuluse kako bi poboljšali svoj performans, sve u cilju smanjenja razočarenja značajnih drugih. Dodatni pritisak se osjeća u sportskim porodicama, gdje postoji prećutni dogovor da će se detete baviti sportom kao što su se roditelji bavili i da će biti podjednako uspješno. U zavisnosti od porodične dinamike, dijete iz sportske porodice može procijeniti da je opasno biti uspješniji od roditelja u sportu i svojevoljno se povući koristeći različite izgovore. Sa druge strane, dijete može percipirati da je neuspjeh nedopustiv i da zanemari ostale segmente života samo kako bi zadovoljilo očekivanaj roditelja i dobilo ljubav.

Roditelji se često izgube u djetetovom treniranju i postaju dio tima i radnika koji se trude da mladi sportista ne osjeti nikakve stresove van terena, na neki način postaju “sluge” mladom sportisti i bivaju mu na raspolaganju zanemarujući druge obaveze i svoj lični razvoj.

Koja motivacija je najbolja?

U svijetu profesionalnog sporta, motivacija za sportom  predstavlja jedan od ključnih faktora za uspjeh, pored podrške od strane značajnih drugih. Sportisti koji su intrinzički motivisani (unutrašnja motivacija proističe iz lične potrebe i želje da se time bavi) postižu dugotrajnije i značajnije rezultate nego oni koji su ekstrinzički motivisani (spoljašnja motivacija podrazumijeva da se sportista bavi sportom radi nagrada, poena, pohvala, pehara, novca itd.). Šta nam to zapravo govori? Razvijanje intrinzičke motivacije kod djeteta predstavlja težak zadatak ali zadatak koji daje dugotrajne rezultate i što je još važnije doprinosi većem zadovoljstvu životom kod djeteta. Porodica može razviti unutar svog sistema motivacionu klimu koja se odnosi na Učenje ili motivacionu klimu koja se odnosi na Postignuće.Osobe koje su potekle iz porodice koja prije svega vrjednuje trud, rad, zalaganje i savladavanje novih vještina, razvijaju intrinzičku motivaciju koja na dalje doprinosi većem zadovoljstvu bavljenja sportom, i boljim rezultatima. Dijete iz ovakve klime uči da je bitnije uspješno savladati neku vještinu ili tehniku nego dati najveći broj golova ili poena, ono je usmjereno na svoj lični razvoj, a ne na puko takmičenje sa svojim vršnjacima. Sa druge strane ukoliko porodica njeguje motivacionu klimu koja je usmjerena na Postignuće ona uči dijete da je najbitnije biti najbolji. Dijete iz ovakve klime ima poteškoće u vršnjačkom kolektivu i timu jer svoje saigrače ne vidi kao sebi jednake, već kao objekte koji mu stoje na putu uspjeha. Bavljenje sportom samim tim biva motivisano ekstrinzičkim potrebama, slavom, parama, pohvalama, a ne unutrašnjim potrebama da budu što bolji u onome što vole. Sportista koji je ovako motivisan igra za poene, ne za ljepotu igre i ne za ljubav koju osjeća prema igri. U ključnim trenucima zbog uske usmjerenosti, ne pokazuje kreativnost u igri, jer je sve vrijeme tokom treniranja i karijere bio usmjeren na najveći broj poena, a ne na učenje novih vještina. Kada se uporede djeca koja potiču iz porodice koja ima motivacionu klimu usmjerenu na Učenje i onu koja je usmjerena na Postignuće, usmjerenost na Učenje štiti dijete od stresa i pritiska, dok usmjerenost na Postignuće dovodi do veće sumnje u sebe, izgaranja i na kraju odustajanja od sporta.

Porodica može razviti unutar svog sistema motivacionu klimu koja se odnosi na Učenje ili motivacionu klimu koja se odnosi na Postignuće.

U početku kod djece se razvija motivacija koja je usmjerena na Učenje, pogotovu u stadijumu isprobavanja. Djeca igraju sport ne da bi bili bolji od svojih vršnjaka, već da bi naučili kako da ubace loptu u koš ili gol. Sa ulaskom u stadijum specijalizacije kod djece se razvija motivacija usmjerena na Postignuće gdje se sada vršnjaci vide kao rivali prije svega, u cilju zadobijanja veće socijalne moći u vršnjačkom kolektivu. Na stadijumu investiranja, nakon 16 godine, trebalo bi da dođe do istovremenog postojanja ove dvije motivacije što bi podrazumijevalo da mladi sportista trenira kako bi bio što bolji, ali da ujedno ima razvijenu motivaciju i za postignućem koja jača njegovu želju za pobjedom i takmičenjem. Upravo porodica ima ulogu u razvoju motivacije tako što stimuliše i usmjerava dijete u ovom kritičnom periodu.

Kako porodica može da pomogne svom djetetu budućem profesionalnom sportisti?

Ključno je od malih nogu učiti dijete da nije najbitnije biti prvi po svaku cijenu, već da je bitnije naučiti što je više moguće na jedan prirodan i razvojan način – postepeno, ne postaje se broj jedan u svijetu preko noći. Pohvale su sastavni dio vaspitanja, ali ih treba usmjeravati tako da ističu ponos zbog uloženog truda, a ne samog rezultata. Nagrade ne trebaju da budu čisto materijalističke prirode, već ekvivalentne trudu koji je dijete uložilo. Kada dijete uči prve korake u sportu koje je izabralo treba ga podstaći da se trudi iako možda na prvom treningu ne pokazuje veliki talenat. Profesionalni sportista se dnevno suočava se velikim brojem izazova i stresova, ali porodica kao mreža podrške treba da predstavlja bazu od koje sportista počinje i kojoj se vraća kako bi se vratio u ravnotežu. Samim tim porodica treba na pravi način da usmjerava budućeg sportistu, svjesna njegovih ili njenih potreba ali i dugotrajnog efekta razvoja motivacione klime u kojoj dijete odrasta. Sportista koji je usmjeren na savladavanje prepreka, učenje novih tehnika, vještina, na lični razvoj kao sportiste i osobe, će imati razvijenu intrizičku motivaciju za sportom, ali i životom i zahvaljujući toj motivaciji će postići više i biće zadovoljan sopstvenim učinkom i životom. U redu je biti tu za sportistu u razvoju i pomoći mu u savladavanju novih izazova, ali ne treba preuzeti ulogu „sluge“.

Roditelji se svakodnevno prispituju da li su dobro usmjerili dijete, da li ga dobro vaspitaju, i ove dileme ne nestaju ni kada dijete odraste. Jedan od najtežih i cjeloživotnih zadataka jeste roditeljski zadatak i ono čega roditelji nisu svjesni jeste da je u redu tražiti pomoć ili pitati za savjet.

Cilj je naučiti mladog sportistu da se sam nosi sa svim dilemama i sumnjama, preprekama, transferima, promjenama trenera, kako bi se u potpunosti razvio i zapravo bio vrhunski u svom polju. Dadiljanje i činjenje umjesto djeteta ne dovodi do zdravijeg i uspješnijeg sportiste, već do zavisne strukture ličnosti koja neće biti u stanju da samostalno donosi odluke i  prihvati odgovornost za svoje postupke. Pritisak od strane roditelja da se se „mora“ biti uspješan, da „mora“ biti prvi onemogućava sportistu da razvije lični odnos prema sportu i svim aktivnostima koje on podrazumijeva. Usvaja roditeljski šablon i trudi se da ne razočara roditelje, što često dovodi do većeg stepena izgaranja, upotrebe psihoaktivnih supstanci i odustajanja od sporta. Normalno je imati očekivanja od svog djeteta, ali očekivanja treba da budu realna i ne trebaju da se nameću djetetu. Jedno je stimulisati dijete u vidu podsticaja da se bavi onim što voli ili upoznavanja sa različitim sportovima, a drugo je voditi ga kroz život koristeći samo svoju mapu zacrtanu bez djetetovog učešća. Zdrav takmičarski duh, gde se ne ponižava protivnik i ne stavlja fokus na broj ostvarenih pobjeda već na uloženi trud, će biti zdrava staza uspjeha za mladog sportistu. Porodica je tu da ga upozna sa obje vrste motivacije, ali i da mu pomogne da istraži razloge zašto želi da se bavi sportom i da li zaista želi da bude profesionalni sportista.

Pohvale su sastavni dio vaspitanja, ali ih treba usmjeravati tako da ističu ponos zbog uloženog truda, a ne samog rezultata. Nagrade ne trebaju da budu čisto materijalističke prirode, već ekvivalentne trudu koji je dijete uložilo.

Roditelji se svakodnevno prispituju da li su dobro usmjerili dijete, da li ga dobro vaspitaju, i ove dileme ne nestaju ni kada dijete odraste. Jedan od najtežih i cjeloživotnih zadataka jeste roditeljski zadatak i ono čega roditelji nisu svjesni jeste da je u redu tražiti pomoć ili pitati za savjet. Nekad nas bezgranična ljubav koju osjećamo prema djeci može zaslijepiti i onemogućiti nas da vidimo u kom pravcu i kada naše dijete treba i traži našu podršku i pomoć. Sport predstavlja specifičan svijet sa preprekama i iskušenjima, pogotovo na profesionalnom nivou, stoga sportistima treba porodični sistem kako bi se osjećali uravnoteženo i u skladu sa sobom. Emocionalna podrška i razumijevanje, uz podsticaj na razvoj, su sastojci porodičnog sistema koji ne koštaju ništa, a znače mnogo.

Izvor: Glavologija