PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Komunikacija nije samo puko prenošenje informacija, već i važan element u vaspitanju, pomoću kojeg možemo da podstaknemo dijete na aktivnost, na razmišljanje, pa i na motivaciju i samopouzdanje!

Djeca su pametna mala bića, brzo i lako uče i pamte, što roditelje često umije da zavara, pa se prema njima ponašaju kao prema odraslima, a ne kao prema djeci.

To se najbolje vidi kroz primjere u komunikaciji kada roditelji pričaju sa mališanima kao sa sebi ravnim. Pri tom, ne mislim da roditelji treba da „tepaju”  i koriste „bebeći“ govor, već da pričaju tako da ih dijete stvarno razumije i da može da prati tok komunikacije.

Zato je korisno da se u razgovorima sa djecom uzrasta dvije, tri, četiri godine, pridržavamo ovih jednostavnh pravila.

Pravilo broj 1.

Obratite se djetetu imenom i budite u istoj ravni. Djeci najbolje skrećete pažnju kada prva rečenica počinje njihovim imenom i to kada ste u istoj visini sa njim, jer komunikacija ne može da počne sve dok se ne napravi kontakt očima sa sagovornikom. To što vi pričate dok je dijete pored vas uopšte ne znači da ste uspostavili komunikaciju i ne ljutite se na dijete ako vas nije slušalo. Ono jednostavno nije moglo da razumije da pričate njemu. Zato se spustite na njegovu visinu i kažite – Marko, idemo kod bake na ručak. Dođi da se spremimo. Kada ste uspostavili ovakav kontakt možete da nastavite da pričate jer onda dijete razumije da govorite njemu. Ipak, što je dijete mlađe to kontakt očima treba duže da traje, tj. da ga gledate sve vrijeme dok mu pričate.

Pravilo broj 2.

Koristite riječi koje koristi i dijete. Nekada roditelji u želji da obogate djetetov rječnik koriste riječi koje su djetetu, zbog uzrasta i verbalnih sposobnosti, komplikovane da ih izgovori i čije značenje mu je nepoznato.  Međutim, ovo dovodi do dve situacije – prva je da nas dijete ne sluša jer nas ne razumije, a druga je da dijete uđe u frustraciju jer, i pored želje i volje, jednostavno ne može da ponovi neku riječ. Zato se držite one stare „sve u svoje vrijeme“, odnosno učite dijete „težim i komplikovanijim“ riječima kada ono od vas traži da mu ih pojasnite. Naravno, vi možete postepeno uvoditi nove riječi, ali ne kada su one u formi zahtjeva za dijete, već samo na „nivou priče“, a ono će vas samo pitati kada želi da mu objasnite neku riječ i tada je pravi trenutak da to uradite.

Pravilo broj 3.

Koristite riječi koje želite da i dijete koristi. Izvoli, hvala, molim, izvini, dobar dan, do viđenja…, su riječi koje želimo da govore i naša djeca. Ako znamo da djeca najviše uče kroz posmatranje i oponašanje, onda je jasno da i mi roditelji treba da govorimo isto ono što od djeteta očekujemo (i obrnuto, da izbjegavamo riječi koje ne želimo da naše dijete govori). Ne možemo očekivati da se dijete izvini ili zahvali ako ono od nas to nikada ne čuje. Čak i kada mu kažete – Zahvali se, ukoliko to nije čulo ranije od vas, neće mu mnogo značiti kao zahtjev, niti će biti motivisano da to uradi sledeći put.

Pravilo broj 4.

Jedna stvar u jednom trenutku. Kada roditelj daje djetetu informacije ili zadatke, ukoliko ih je više onda važi ovo pravilo. Zašto? Zato što postoji ograničen broj informacija koje u jednom trenutku možemo da primimo, obradimo i razumijemo. Rečenica tipa: „Kada budemo otišli na more za mjesec dana, ti ćeš učiti da plivaš, i upoznaćeš mnogo novih drugara i svaki dan ćemo jesti sladoled!“, dijete od dvije godine će fokusirati samo na jednu stvar – onu koju najviše voli, a sve ostalo će „izbrisati“, jer ih je previše (ovo je misaoni proces koji se odvija podsvjesno kod svih nas, ne samo kod djece). U ovim situacijama jedino što roditelj dobija je bezbroj puta ponovljeno pitanje „Kada ćeš mi kupiti sladoled?“ I koliko god puta ponovite – Kad budemo na moru, djetetu to neće mnogo značiti, jer je njemu budućnost kao pojam nepoznata i previše daleka. Dakle, recite mu samo ono što je u tom trenutku važno i relevantno – sad idemo napolje, sada ćemo kupiti kokice, sada ćemo gledati crtać…

Pravilo broj 5.

Miran ton je djelotvorniji od strogog. Često se misli da se strogim tonom postiže da nas dijete (po)sluša, međutim to nije istina. Strog ton unosi nelagodu i dijete (ali i svaku drugu osobu) stavlja u podređenu poziciju i stvara otpor. Sa druge strane, miran ton privlači pažnju, a blago spušten glas drugu osobu navodi da pažljivije sluša kako bi čula šta joj se govori. Takođe, miran ton „šalje“ poruku da poštujemo svog sagovornika, pa je samim tim vjerovatnoća da će nas slušati mnogo veća.