PIŠE: Mama Marija
Moguće je voljeti nekog koga nijesi vidio, sa kim nijesi razmijenio ni riječ, nekoga ko ćuti dok mu iz dana u dan, nanovo,govoriš najtoplije riječi, nekoga kome je blagi udarac odgovor na tvoje maženje.
Ako ne odgovara ne znači da ne čuje. Možda ne razumije smisao riječi, ali osjeća emociju koju nose. To blago komešanje i ćuškanje je molba za još malo maženja i poruka da nježnosti nikada ne može biti previše.
Ne prihvatam ideju o tome kako dijete postaje svjesno tek mnogo kasnije. Suprotstavljam svoje misli takvim tvrdnjama i čvrsto vjerujem da od prvog dana, ne po dolasku na svijet, već u maminom stomaku, postoji svijest, ne ona koju uglavnom imenujemo ovim pojmom, već svijest koja dozvoljava da se osjeti još nedefinisana, ali jaka, prijatna i ohrabrujuća emocija, ono neverbalno – Volimo te, trebaš nam!
Ponekad pustim mašti na volju i mogu da zamislim trenutak kada ste se već udobno smjestili, spremni za devetomjesečno putovanje. Prvo ti, prinče moj, a tri godine kasnije i ti, mamina princezo. Smijali ste se mojim ubrzanim otkucajima srca koji su odavali tremu koja me je obuzimala od trenutka spuštanja tog »čarobnog štapića« u posudicu čija promjena boje može značiti magiju ili pokazati da se ne radi o čaroliji. Znali ste koji ću odgovor dobiti, ponekim znacima nastojali da mi stavite doznanja, ali od silnog straha da ne doživim razočaranje nijesam smjela povjerovati u njihovu prisutnost, već sam ih pripisivala uobrazilji nastaloj od silne želje da ste vi zaista tu.
Svaki put kada bih spustila ruku na stomak sa željom da vas pomazim, izvodili biste aktobacije, svjesni da nijeste dovoljno veliki da napravite pokret koji ću bez sumnje osjetiti, ali u pokušaju da talasanjem stavite do znanja da vam maženje godi. Kako ste jačali i rasli, tako ste dobili priliku da odgovorite na sve što vam se dopada ili ne dopada. Dok sam bila u pokretu, bili ste mirni. Tokom trenutaka odmora, bili ste više nego aktivni. Saopštavali ste mi već tada kakav tempo vam odgovara, a ja sam naivno vjerovala da će biti perioda predaha.
Pripremali ste se za svaki ultrazvučni pregled. Namještali, ne bi li vas što bolje uslikali. Tako da sada vaše »Radosnice« krase crno-bijele, nedovoljno jasne, ali meni »čitljive« fotografije na kojima je jedna ručica podignuta u znak pozdrava ili lice okrenuto tako da direktno »gleda« u kameru, onako pozerski.
Svoj dolazak na svijet označili ste gromoglasnim plačom. Ne zato što nijeste bili spremni, ili zato što ste bili iznenađeni, već jednostavno iz razloga što je to bio vid vaše pjesme u znak radovanja (mada pjevačke sposobnosti nijeste još bili usavršili, a ako se vodimo onom starom da »kruška pod krušku pada«, onda su i za ubuduće slabi izgledi na tom polju :))
Sređivali ste se pred izlazak, znam. Momačka zalizana frizura sa, doduše, ne mnogo kose, i gusta dugačka kosica kakva dolikuje jednoj dami koja je, uz to, imala i nevjerovatno dugačke nokte. Sve kako i priliči.
Tokom devet mjeseci zamišljala sam vas. Možda nijesam uspjela kreirati vaše slike u svojim mislima tako da do tančina odgovaraju stvarnosti, ali jesam emociju koja svakim danom postaje sve jača.
