Svaka društvena zajednica, od lokalne do države kao cjeline, zasnovana je na jednom društvenom ugovoru njenih pripadnika.

Ovaj društveni ugovor pretpostavlja saglasnost uključenih društvenih subjekata i podjelu odgovornosti. On se pretočava u zakone koji su obavezni za sve pripadnike zajednice.

To se odnosi na sve važne aspekte društvenog života, pa i na pitanje obrazovanja i vaspitanja.

U društvenom ugovoru koji reguliše ovu oblast zainteresovane strane su roditelji kojima je najviše stalo da njihova djeca izrastu u dovoljno obrazovane i socijalizovane ljude, učitelji svih nivoa i škole, kao oni koji pružaju uslugu koja vodi ka tom cilju, ali i država oličena u ministarstvu jer bi trebalo da joj bude stalo kakva će biti buduća generacija njenih građana.

Ovaj podrazumijevani ugovor čini okvir ponašanja učitelja, đaka i njihovih roditelja.

Do prije više od trideset godina ovaj ugovor je bio jasan: učitelji i roditelji su zajedno sarađivali kako bi dijete postalo funkcionalni i obrazovani odrasli. Onda su nastupile različite „reforme školstva”, tako da smo trenutno u situaciji da nije jasno da li uopšte postoji i kakav je ovaj ugovor danas.

Pored promjene filozofije podučavanja, promijenilo se mnogo toga drugog: vaspitni odnos roditelja prema djeci, odnos roditelja prema nastavnicima, odnos nastavnika prema djeci i roditeljima i odnos cjelokupnog društva i države prema značaju procesa podučavanja.

Na mikronivou sve rečeno se prelama u odnos učitelj–učenik. Moguće je razlikovati tri modela ovog odnosa: autoritativni, uslužni i partnerski koji danas paralelno postoje, čak i u istoj školi.

Autoritativni ili tradicionalni model podučavanja stavlja učitelja na prvo mjesto, daje mu moć, a učenike stavlja u jasno definisanu društvenu ulogu đaka. Učiteljima najviše odgovara ovaj model i očekuju da ih roditelji u njemu podrže.

Uslužni model je sasvim obrnut: stavlja učenika na prvo mjesto i preko roditelja mu daje moć, a učitelji su na periferiji sa zadatkom da ugode roditeljskim i učeničkim očekivanjima. Ovaj model najviše odgovara roditeljima koji smatraju da „najbolje poznaju svoju djecu” tako da daju uputstva učiteljima kako da se ponašaju prema njihovom djetetu.

Partnerski model je zasnovan na pretpostavci da je u najboljem interesu djeteta da učitelji i roditelji sarađuju kao jednakovredni odrasli, da se usaglase oko željenog cilja i da podijele aktivnosti i odgovornosti koje vode ka tom cilju: izrastanju djeteta u obrazovanu i socijalizovanu ličnost.

To obično znači da roditelji više vaspitavaju, a nešto manje učestvuju u učenju, a da učitelji više podučavaju, a da manje vaspitavaju.

Partnerski odnos je ono što najviše odgovara sadašnjem društvenom trenutku jer obrazovanje bez vaspitanja nije moguće dobro sprovoditi.

Izvor: Politika