Ljiljana je majka dječaka koji je danas trebalo da počne da ide u vrtić. Njena porodica je iz Bara, a njeno dijete je danas trebalo da počne da ide u vrtićku jedinicu Mala Sirena u Sutomoru, javne predškolske ustanove “Vukosava I. Mašanović“. Poslala nam je njihovo iskustvo prvog dana nove školske godine, a potpisala se kao Razočarani roditelj. A ima i razlog zašto se tako osjeća(la):

Danas sam u čitavoj ovoj zbrci – zbunjenih roditelja i đaka, ostala zaista zgrožena i zatečena onim što mi se dogodilo. Dakle, imam jednog polaznika u vrtić, drugog polaznika u školu i pored silne trke ovih dana oko svih potvrda, dokumentacije i sličnih stvari potrebnih za prvi dan, poražavajuće je ono što me je jutros dočekalo na vratima vrtića.

Pored pripremne priče da će se u vrtiću igrati, družiti, slušati tetu i sl, koju vjerujem svaki roditelj danima prije prvog septembra plasira svojoj djeci o boravku u vrtiću, već od kuće kreće negodovanje zbog preranog buđenja i slično. I kad sve krene po Marfijevom zakonu, tako i vrijeme krene na isti način pa 15-ak minuta prije nego smo krenuli udari pljusak.

Stižemo u vrtić zajedno sa bratom od tetke koji takođe kreće u istu grupu, očekujem  svakav scenario samo ne onaj koji se odigrao na vratima ove predškolske ustanove. Dočekuje nas osoba iz osoblja vrtića, pita da li imamo potvrdu da je dijete može da boravi u kolektivu – nju smo uredno donijeli, ali tu slijedi šok. Naime, nismo izvršili uplatu za boravak djeteta u vrtiću i bez uplatnice dijete ne može da uđe u vrtić. Ja još ne mogu da vjerujem šta se dešava i pored pokušaja da dotičnoj osobi objasnim da ćemo uplatu izvršiti pa donijeti kada dođemo po dijete, odgovor ostaje isti.

Tu mi već i druge stvari padaju na pamet – dakle vrtići postoje zbog djece i valjda je na prvom mjestu njihova dobrobit, pa tek onda nečije finansije, a na kraju krajeva potpisali smo i taj neki ugovor kojim smo se na kraju krajeva obavezali da ćemo izmiriti sve obaveze prema vrtiću. Ali izgleda ništa ne pomaže – ili pare (moram ovako grubo da se izrazim) ili ništa.

Sad se pitam gdje su sve one priče o adaptaciji djece na vrtić i slični seminari koje su ti vaspitači morali proći da bi došli tu gdje jesu, kad eto djeci nije dozvoljeno ni da uđu u vrtić ako roditelji nisu platili. Budući da već kasnim da vodim drugo dijete na prvi čas u školu, odustajem od ove rasprave ali ostaje neviđen osjećaj gorčine.

Kroz glavu mi prolazi misao – pa ni u prodavnici ti ne traže da odmah na vratima pokažeš da imaš novac iako se podrazumijeva da ga moraš imati jer ćeš nešto trgovati. Ne budem lijena, pa kad dođem kući pogledam ugovor – “…korisnik usluga se obavezuje da će uplaćivati najkasnije do 5. u mjesecu za tekući mjesec na žiro račun…“.

I na kraju, čemu sve ovo??? Ostavljam im kao zalog da ću uplatiti novac ono najvrednije što imam – svoje dijete, ali izgleda da više vrijedi 38 eur.

I za kraj, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Onako „pokisli“ vraćamo se do kola, a oni komentarišu između sebe – jedan kaže „zaključan vrtić“, a drugi – „nije bilo tako strašno“. Za njih nije, a za roditelje???