Dogodi se gotovo preko noći i mnogim roditeljima u početku je najjednostavnije i najlakše – ignorisati ga. Vaš poslušan mališan, koji je uz to i odličan učenik ili jedan od najuzornijih u svojoj vrtićkoj grupi, počeo je da krade, i to – roditeljski novac.

I prije nego što budete imali čvrste dokaze da novac iz vašeg novčanika nestaje upravo u rukama vašeg djeteta, važno je shvatiti što uopšte djecu tjera na ovakve poteze.

Ponašanje koje ne zavisi od djetetovog uzrasta

Djeca bilo kojeg uzrasta – od vrtićkog pa do starijih školaraca – mogu se naći u iskušenju da nešto ukradu. Dok neka djeca ponekad u prodavnici ukradu čokoladicu ili sličnu sitnicu, neka se odlučuju na malo rizičniji potez, a to je krađa novca direktno iz roditeljskog novčanika.

Za početak, česta motivacija je da sami žele da kupe nešto što im roditelji nisu htjeli (ili mogli) priuštiti. Može se raditi jednostavno o nekoj poslastici ili pak igrački koju su vidjeli u obližnjoj prodavnici.

Međutim, kada i uspiju da izvedu tako nešto, često se događa da ovakvo ponašanje preraste u obrazac koji se sve češće ponavlja. Od djetetovog uzrasta zavise i razlozi upuštanja u tako nešto. Kod djece predškolskog uzrasta postoji mogućnost da zapravo nisu ni svjesna da je ono što rade nešto loše. Jednostavno su vidjeli roditelja kako iz tog novčanika vadi novac i plaća prilikom kupovine, pa im se to čini kao logičan potez kada požele nešto. Oni malo stariji mogu to izvesti i zbog osjećanja uzbuđenja, budući da su oni u većini slučajeva svjesni toga da su napravili nešto što nije dozvoljeno. Neki se svojim potezom mogu i hvaliti u društvu, želeći da obezbijede određeni status, pogotovo u školi koju pohađaju.

Razgovor ne treba odgađati

Razloga za krađu kod djece je mnogo, a na roditeljima je da na prvi znak reaguju. Čak i ako niste sto posto sigurni gdje vam nestaje novac, prvi put kada sumnja padne na vašeg mališana vrijeme je za razgovor.

Najbolje je početi rečenicom kojom pokazujete da sumnjate na vašeg mališana, ali ne i da ga direktno optužujete. Nešto poput: „Nedostaje mi novac iz novčanika i mislim da si ga ti uzeo/la“, a ton glasa neka vam bude smiren. Tada treba dati djetetu vremena da odgovori. Velik broj mališana automatski će poreći sve, vjerovatno zbog straha od određene kazne. U tom trenutku najbolje je ne tjerati dijete na bilo koji način da prizna, već nastaviti s opuštenim pristupom. Možete razgovor nastaviti rečenicom poput „U redu, razumijem da mi govoriš kako nisi ništa ukrao/la, ali svejedno ćemo malo porazgovarati o tome zašto je loše krasti.“

Djeca predškolskog uzrasta često shvataju da je krađa loša, ali nisu u potpunosti svjesna moralnih implikacija ovakvog ponašanja – da krađa povrjeđuje druge osobe. zato je dobra polazna tačka upravo to osjećanje – upitajte svog mališana kako bi se osjećao da neko jednostavno uzme njegovu omiljenu igračku. Upravo takvi primjeri treba da djeci približe posljedice koje ljudi u njihovoj okolini mogu imati zbog njihove nepromišljenosti.

S nešto starijom djecom vjerovatno će biti potrebno malo više razgovora. Klinci školske dobi uglavnom znaju i shvataju kakve posljedice imaju njihova djela. Ovdje je potrebno objasniti djetetu da je zapravo teško doći do novca i kako mama i tata svaki dan odlaze na posao kako bi svom djetetu mogli priuštiti sve što mu je potrebno. Kroz razgovor ovog tipa dijete bi trebalo da počne da osjeća empatiju, i na kraju i krivicu za svoje postupke. Možete i sklopiti dogovor za ubuduće – kada mališan želi nešto da kupi, dogovorite se da pomogne u nekim kućnim poslovima poput pospremanja i usisavanja sobe, pa će za svaku pomoć dobiti nešto novca – poput džeparca. Objasnite kako je izuzetno važno da nauči da u životu nije lako steći novac, i da će ga više početi cijeniti.

Definicija krađe i posljedice

Čest je slučaj i da djeca uzimanje novca iz novčanika roditelja zapravo i ne smatraju krađom, vodeći se mišlju da se u porodici sve dijeli. Takođe razgovorom objasnite da nije problem dati mu novac ako lijepo traži. Povežite to i s djetetovim stvarima i recite da niko od roditelja ne uzima njegove igračke i ostale stvari iz sobe i da mu vjerojatno ne bi bilo drago kada bi ušao u svoju sobu i vidio da mu nedostaju stvari.

Jednom kad mališan shvati da je učinio grešku, potrebno je obezbijediti da „nauči lekciju“. Ne, ovdje se ne radi o nikakvim kaznama ili zabranama, pogotovo ako je dijete tako nešto učinilo prvi put. Lijepo ga zamolite da vam novac vrati, a ako ga zaista treba za nešto, neka lijepo zamoli.

U slučaju da je dijete tim novcem već kupilo novu igračku ili nešto slično, predložite mu da taj iznos „odradi“ – u obliku pomoći u svakodnevnim kućnim poslovima. Zapamtite kako se kaznom i vikanjem često stvara samo inat kod djeteta, a da ne shvati stvarne posljedice svog postupka.