PIŠE: Tatjana Kuljača
Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.
Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.
Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.
Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.
Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.
Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.
Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.
Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.
Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši. I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.
Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.
