PIŠE: Mama Marija
Svako od nas svojoj djeci želi najbolje – lagan život, da sa što manje muke se suoče sa svim izazovima, da im se što manje teškoća nađe na putu,… i, odgovor koji, skoro po automatizmu slijedi, da postanu dobri ljudi. I istinski to mislimo, nije fraza, nego iskrena želja i cilj kojem stremimo tokom procesa vaspitanja.
A, šta zapravo znači to da postane dobar čovjek?! Da nije sklon nekome namjerno nešto da učini nažao, da su mu strane bilo kakve aktivnosti koje nijesu u skladu sa pravnim i društvenim normama, i šta još?!
Odmalena ih učimo da nije dobro lagati, a ponekad se desi da nas uhvate u nekoj bezazlenoj laži, jer smo vođeni mišlju da je za njih tako bolje, malo iskrivili ili izbjegli istinu. Učimo ih da pravda uvijek pobjeđuje i da onaj ko sve radi ispravno nema razloga da se plaši, a oni u kolektivu u kojem borave uoče ponekad nepravdu, koja ne biva kažnjena, već traje, ponavlja se. Nekada nesmotreno, nesvjesno ili mimo naše volje budu svjedoci nepravde učinjene nama, njihovim roditeljima, i to u njihovim malim glavama dobija neslućene dimenzije, to doživljavaju na jedan specifičan način nemoćni da sagledaju mogućnost da život ne ređa kockice uvijek onako kako bismo očekivali i da njihovi roditelji nijesu nedodirljivi.
Ne gledamo ni svi na isti način na neku situaciju. Ono što bi vama možda bilo neprihvatljivo, za mene bi moglo biti normalno, i tu dolazi do mimolaženja u shvatanjima, stavovima, pa potom i reakcijama. A, sve to prenosimo na svoju djecu. Kako ih onda valjano naučiti da razlikuju tu tanku nit koja predstavlja granicu između dobrog čovjeka koji ne umije da se izbori za sebe jer je naučen tako, dobrog čovjeka koji neće nikome učiniti nažao, ali neće dozvoliti da drugima bude marioneta, dobrog čovjeka koji je zbog loših iskustava, u cilju samozaštite, prestao da bude dobar, i onog čovjeka koji u svemu dobrom vidi razlog za podsmjeh?!
Štiti i usmjeravati u pravom smislu riječi možemo dok su mali, kako rastu i sazrijevaju oni, na osnovu sopstvenih iskustava, grade svoje poglede, stavove, na osnovu ličnog senzibiliteta, na određeni način doživljavaju situacije, postupke drugih, razvijaju interakciju sa ljudima. Roditelji su i dalje tu kao podrška, tumači spornih situacija, savjetodavci, ali, temelj svega posađen je sa prvim dodirom, prvim šapatom, prvim osmjehom, poljupcem koje dobijaju od nas. Prvim danima provedenim među ljudima koji se jednim imenom zovu porodica, na mjestu koje se naziva dom. Gledajući naše međusobne odnose, stiču prva saznanja o kontaktima i komunikaciji. Primajući ljubav, uče da je daju. Svakom dobijrnom rječju utjehe, uče da je mnogo toga popravljivo. Njhovim dolaskom na svijet naša misija tek počinje.
Nevažno je to što ne postoji usaglašena, univerzalna definicija dobrog čovjeka, dobar je onaj koji je naučen da drugima želi dobro.
