PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Mamina osjećanja nisu uvijek onakva kakva kakva se očekuje da će biti. Maštali ste o tome kako ćete jednog dana biti divna mama. Slušajući o iskustvima drugih mama, očekivali ste da ćete odmah nakon porođaja zaboraviti na porođajne muke i bolove, zaljubiti se u svoju bebu na prvi pogled i osjećati neizmjernu sreću. Međutim, vaše iskustvo nije ni nalik tome. Umjesto snažnih pozitivnih osjećanja, osjećate prazninu i krivicu jer je kod vas izostala emocionalna reakcija; nemate osjećaj da je beba koju ste rodili vaša, ne polazi vam za rukom da je umirite, njen plač vas strašno iritira, a zbog svega toga imate pomiješana osjećanja straha, krivice i zbunjenosti. Još vam je teže kada u susjednom krevetu vidite ponosnu, mladu mamu ispunjenu osjećajem neizmjerne sreće i ljubavi prema svojoj bebi.

 
Razmišljate: „Možda majčinstvo nije za mene?“ Sve češće sebi postavljate pitanje: „Kakva sam ja mama? Da li je sa mnom sve u redu? Pa postala sam mama, treba da se osećam ponosno i ispunjeno! Zašto se sve ovo događa baš  meni?” Brine vas i to što imate podvojena osjećanja – u jednom trenutku ste srećni zbog toga što ste postali mama, a u drugom ste na ivici suza i pitate se da li je majčinstvo za vas?

Dojenje, privijanje na grudi, maženje i nošenje su načini da se što prirodnije povežete i produbite vezu sa tek rođenom bebom

Rođenje djeteta je velika promjena u vašem životu i potrebno je vrijeme da prihvatite sebe u novoj ulozi, da se emotivno vežete i izgradite odnos sa bebom. Neke mame govore o majčinskom instinktu zamišljajući ga kao neko dugme koje se aktivira u trenutku kada žena postane mama i zahvaljući kome ona odmah intuitivno osjeća i radi ono što treba. To nije baš tako. Vi i beba se još upoznajete, potrebno je vrijeme da se emotivno vežete i izgradite odnos, a tome će doprinijeti dojenje, privijanje na grudi, maženje i nošenje. To su sve načini da se što prirodnije povežete i produbite vezu sa tek rođenom bebom. Vremenom ćete naučiti da raspoznajete bebin plač i neverbalne signale, te će vam biti lakše da pravovremeno zadovoljite njene potrebe.

Stvaranje veze sa bebom prije rođenja pomaže povezivanje nakon njenog dolaska na svijet

Proces vezivanja mame za bebu počinje mnogo prije samog porođaja, još dok je beba u maminom stomaku. Mame koje maze stomačić, tepaju i pjevuše bebi u stomaku stvaraju vezu sa bebom prije rođenja što pomaže povezivanje sa bebom nakon njenog dolaska na svijet. Mamina zrelost, emocionalna stabilnost, postojanje podrške i pomoći partnera, porodice, okruženja takođe su neki od faktora koji pozitivno utiču na proces vezivanja mame za bebu.

Pomiješana mamina osjećanja i promjene raspoloženja nakon porođaja ne znače da je ona loša mama i da majčinstvo nije za nju

Neke mame zaista osjete bezuslovnu ljubav prema bebi već pri prvom susretu sa njom, ali to nije slučaj sa svim mamama. Kod nekih mama snažna, pozitivna osjećanja prema bebi se razvijaju naknadno, naročito ako je tokom porođaja došlo do neočekivanih intervencija i komplikacija. Svi ti događaji tokom porođaja, tretman koji mama ima u porodilištu, njen pretjerani strah, umor i briga mogu snažno da utiču na njena osjećanja prema bebi i da dovedu do zakasnjele emocionalne reakcije. Tokom trudnoće i nakon porođaja u maminom organizmu se naglo mijenja hormonska ravnoteža što utiče na njeno doživljavanje stvarnosti. Nijedna mama nije konstantno na „vrhuncu raspoloženja“. Pored hormonalnih promena, neispavanost i fizička iscrpljenost čine svoje i dovode do promjena raspoloženja. Većina mama uspješno prebrodi te uobičajene promjene raspoloženja, naročito uz odgovarajuću podršku partnera i porodice. Nažalost, manji broj mama iskusi postporođajnu depresiju i tada je neophodno potražiti pomoć stručnjaka.
Poželjno je da među mamama bude što manje poređenja i rivaliteta, a što više razumijevanja,  podrške i solidarnosti

Kada shvati da nije jedina, da se još neke mame suočavaju sa sličnim brigama i problemima, mama se ne osjeća usamljeno već ohrabreno da se nosi sa izazovima majčinstva.

Identitet mame počinje da se razvija mnogo prije nego što žena biološki postane mama. Predstave o sebi kao o budućoj mami nastaju još u djetinjstvu. Djevojčica se priprema za ulogu mame igrajući se sa lutkama, kupa ih, oblači, hrani, čuva mlađu braću i sestre. Posmatra mamu, tetku, komšinicu kako odgajaju svoju djecu i imitira ih, identifikuje se sa njima poprimajući određene oblike ponašanja, usvajući njihove stavove, sistem vrijednosti. Vremenom, kako raste i sazrijeva, donosi odluke o tome kako ona nikad neće u određenim situacijama reagovati kao neke mame jer joj je to ponašanje neprihvatljivo, odnosno počinje da formira želje i predstave o sebi kao budućoj mami.

Mnoge žene idealizuju sebe u ulozi mame, odnosno formiraju nerealnu sliku o sebi kao mami pokušavajući da se uklope u tradicionalnu definiciju majke – uvijek prisutne, požrtvovane, pune odricanja ili u ulogu savršene mame koja sve sa lakoćom postiže, čija je beba odnjegovana i napredna, a ona nasmijana i sređena poput mame sa naslovne strane. Do problema dolazi kada postoji velika razlika između onog što ste vi zamišljali i očekivali, a odnosi se na ulogu mame i onog što vam se događa u realnosti. Drugim riječima, osjećate se loše i mislite da niste dobra mama kada postoji nesklad između očekivanog i stvarnog. Do tog nesklada često dolazi i usled poređenja sa drugim mamama. Na primjer, ako je vaša drugarica bila jedna slatka i vesela trudnica koja se porodila brzo i potpuno prirodno bez epiziotomije, ako je neprestano mazila bebu pričajući kako je divan osjećaj biti mama, vi možete pomisliti kako će i vaše iskustvo biti isto tako pozitivno kao drugaričino. Međutim, njeno iskustvo je samo njeno i ne znači da će vaše biti isto takvo. Pogrešno je porediti se sa drugim mamama jer nije isto biti mama sa dvadeset šest i sa trideset šest godina, nemamo svi iste porodične, stambene i materijalne uslove, istu pomoć i podršku od strane porodice, a ponekad trudnoća nije planirana i željena. Pored toga što imamo različita očekivanja, razlikujemo se i po temperamentu, potrebama za snom, sposobnosti da se organizujemo, itd. Pored toga nisu ni sve bebe iste. Neke bebe mnogo vole da spavaju i bude se uglavnom samo kada su gladne. Mnogo je lakše brinuti o njima nego o bebama koje plaču i po nekoliko sati. Poželjno je da među mamama bude što manje poređenja i rivaliteta, a što više razumijevanja, podrške i solidarnosti.

Svakoj mami je dobrodošla emotivna podrška, neko ko će je saslušati bez osuđivanja, s kim će podijeliti svoja iskustva, strahove, brige i razočaranja. Kada shvati da nije jedina, da se još neke mame suočavaju sa sličnim brigama i problemima, mama se ne osjeća usamljeno, već ohrabreno da se nosi sa izazovima majčinstva.

Izvor: Centar za mame