PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog porodični i partnerski savjetnik

U posljednje vrijeme baš često primijetim roditelje koji smatraju kako je njihova uloga da svoje dijete čine srećnim i to po principu „što mu više želja ispunim, ono će biti srećnije“. Sa ovakvim uvjerenjem oni služe svojoj djeci, uče ih da sredina u kojoj žive mora da se prilagodi njima i da je samo ispunjenje njihovih želja dokaz ljubavi. Ja sam ih nazvala Pepeljuge.

Roditelji Pepeljuge smatraju da je dobar roditelj samo onaj koji svoje dijete čini srećnim, koji zadovoljenje svojih potreba stavlja u drugi plan ili ih zanemaruje, po kojima nametanje pravila djetetu guši njegovu prirodu i razvijanje potencijala.

Šta mislite, da li dijete može da razlikuje ispunjenje želje od zadovoljenja potrebe za ljubavlju? Da li je igračka koju je želio isto što i posvećenost koju mu roditelji pružaju?

Vjerujem da će ovo nekome djelovati čudno, ali detetu činimo dugoročnu štetu ukoliko mu ispunjavamo svaku želju. Djeca funkcionišu po principu „ja sam moja želja“. To je sasvim očekivano od malog djeteta. Ono što je uloga roditelja jeste da nauči dijete da razlikuje sebe i svoje potrebe od svojih želja. Ukoliko ga to ne nauči, dijete će, kada odraste misliti da svako ko odbije da mu ispuni želju, odbacuje i njega kao osobu. Na taj način se neće dobro snalaziti u grupi, biće nespretan u rješavanju konflikata i svako ograničavanje će ga izbaciti iz takta.

Osim dobrobiti koje određeni način vaspitanja ima po vaše dijete, vrlo je bitno misliti i na sebe kao biće koje takođe ima potrebe. Ukoliko ste jedan od Pepeljuga, sigurno ne mislite mnogo na sebe, na svoje zadovoljstvo, odmor, ispunjenost… Kada naučite dijete da je ljubav ustvari služenje, ono će zahtijevati sve više i više ljubavi. Onda ćete vi sve više i više zapostavljati svoje potrebe, postaćete nezadovoljniji i odsutniji i radićete upravo ono što ne želite. Djetetova potreba za ljubavlju neće biti ispunjena, bez obzira što su mu sve želje ostvarene.

Sasvim je uredu reći djetetu „To ne smiješ“ i toga se čvrsto pridržavati. Time nećete unesrećiti svoje dijete, već ćete ga naučiti da postoje granice. Učeći da poštuje granice u odnosu sa vama, naučiće da ih poštuje i sa drugim ljudima. Na taj način će se lakše snalaziti sa zahtjevima izvan porodice. Naučiće šta ga očekuje u životu i time postati sigurniji i uspješniji u međuljudskim odnosima.

Postavljanjem granice u odnosu sa djetetom i njegovim željama, vi dajete sebi dozvolu da brinete o sebi, da obučete lijepu haljinu i odete na bal. Izborite se za sebe, svoje vrijeme, potrebe, zadovoljstva i želje. Svakom djetetu treba posvećen roditelj, a posvećen je samo čovek koji je zadovoljan.

Da li sada mislite da je vaša uloga kao roditelja da svoje dijete činite konstantno srećnim ili da ga naučite da samo sebe učini srećnim? Sa stavom “ja ne smijem izazvati neprijatna osjećanja kod svog djeteta” učite ga da vjeruje kako će mu svi u životu udovoljavati, što i sami znate da nije tačno.

Ukoliko želite da vam dijete bude snalažljivo i uspješno u budućnosti učite ga da svojim trudom, upornošću i razmišljanjem dođe do cilja, ne radite vi to umjesto njega.

Izvor: Psihologično