U svijetu u kome su nasilje i okrutnost postali dio naše svakodnevice, prikazani kroz slike oružanih obračuna na ulicama, ratova i mržnje među ljudima, koje su preplavile dnevnu štampu, televiziju i internet, mnogi roditelji se pitaju kako mogu da pomognu svojoj djeci da postanu nježnija i ljubaznija, odnosno da razviju osjećaj brige i saosjećanja za druge. Odgajanje mališana koji su brižni ne predstavlja samo po sebi rješenje za suprotstavljanje nasilju. Ipak, opravdana je njihova zabrinutost da izloženost velikoj količini nasilja – bilo na televiziji ili ulici – može da učini najmlađe bezosjećajnim.

Kako djeca vide spoljni svijet

Roditelji ne mogu u potpunosti da kontrolišu sve faktore koji utiču na njihovu djecu. Mališani provode dosta vremena u „stvarnom svijetu“, bilo da se igraju sa drugarima u parku ili borave u vrtiću ili školi. Takav svijet je često okrutan, bezobziran ili prosto negativan. Osim toga, svako dijete odraz je sopstvene ličnosti i karaktera, koje roditelji ne mogu da promijene ili kontrolišu. Ipak, postoji nekoliko stvari koje roditelji mogu da preduzmu kako bi svoju djecu podstakli da izrastu u uviđajne, poštene i odgovorne pojedince.

Ljudi često misle da djeca nisu u stanju realno da sagledaju spoljni svijet, odnosno da ga vide drugačijim očima nego odrasli, na sebi svojstven način. Osim toga, istraživači su ranije vjerovali da samo odrasli mogu da razviju pravi osjećaj brige za druge. Ipak, nedavne studije otkrile su da djeca mogu da pokažu znake empatije i brige od najranijeg uzrasta. Mališani tako reaguju zabrinuto kada vide osobu koja je tužna, sa željom da joj pomognu ili riješe problem. Takvo otkriće ukazuje da je najbolji pristup roditelja da podrže dječje viđenje svijeta taj da otvore vrata identifikovanju i razgovoru o dramatičnim i nasilnim događajima u kontekstu koji odgovara uzrastu mališana, umjesto da se pitaju da li će ignorisanjem užasnih vijesti zaštititi najmlađe od toga da ih postanu svesni.

Plemenitost i saosjećajnost kod djece

Najvažnija stvar koju roditelji mogu da učine je da stave djeci do znanja koliko su ponosni na njih kada se ponašaju ljubazno i odgovorno. Kada vidite da mališan radi nešto što je okrutno ili bezobzirno, trebalo bi odmah da mu kažete da se ne slažete sa takvim ponašanjem. Razgovarajte sa djetetom iskreno i zadržite fokus na radnji, ne lično na djetetu, izjavama poput „Ono što si učinio nije lijepo“ umjesto „Nisi bio dobar“.

Ovakva emocionalna reakcija mora da bude praćena objašnjenjem zašto se sa tim ne slažete – na primjer: „Pogledaj, Marko plače. On plače zato što si mu uzeo igračku. Nije lijepo što si to uradio!“ ili „Macu boli to što si joj uradio, zato te je ogrebala. To nije lijepo i ne želim više tako da se ponašaš!“ Važno je da djeca znaju kako se vi osjećate kada je njihovo ponašanje prema drugima u pitanju. Ukoliko vide da su roditelji nečemu zaista emotivno posvećeni, veća je vjerovatnoća da će i njima ta stvar ili osoba postati značajna.

Razumljivo je da roditelji strahuju da će njihove napore kod kuće umanjiti spoljni uticaji kao što su prijatelji njihove djece, nasilje u komšiluku, na televiziji i filmovima, ili kultura koja veliča „heroje“ koji su sebični.

Kako se suprotstaviti negativnim uticajima iz okruženja

1. Prije svega važno je podstaknuti djecu da čitaju knjige koje prikazuju brižne i saosjećajne likove. Postoji mnogo kratkih priča i romana koji promovišu odgovorno i ljubazno ponašanje i koji odgovaraju čitalačkom ukusu svakog mališana. Poželjno je da djeca u rukama imaju knjige sa čijim junacima mogu da se identifikuju, kako bi se zainteresovali za radnju i razumjeli poruku priče.

2. Upoznajte djecu sa poznatim altruistima. Lokalni muzeji, specijalne televizijske emisije i časopisi samo su neki od načina na koje mališani mogu da saznaju više o izvanrednim pojedincima koji su lične interese stavili ispred dobrobiti drugih ljudi. Razgovarajte sa djecom i otkrijte da li postoji neko kome se dive i zbog čega.

Istraživanja pokazuju da su djeca sklona da imitiraju ponašanje koje vide na televiziji. Iz tog razloga, potrebno je da roditelji ograniče programe koji prikazuju nasilje i podstaknu mališane da pogledaju televizijske sadržaje koji promovišu plemenitost i pomaganje drugima.

Ipak, ne postoji bolji uzor koji inspiriše djecu da postanu saosjećajna od roditeljske brižnosti i lijepog ophođenja prema mališanima. Stručnjaci ističu da djeca koja osjećaju emocionalnu sigurnost kod kuće imaju veće šanse da obrate pažnju i budu saosjećajna prema ljudima iz svog okruženja. Sa druge strane, osjećaj nedostatka ljubavi i topline stvara osobe koje su previše fokusirane na sebe i sopstvene potrebe.

Izvor: Fondacija NOvak Đoković