Djeci bi trebalo dopustiti da se dosađuju kako bi mogla razviti svoju urođenu sposobnost za kreativnošću, tvrde stručnjaci koji se bave obrazovanjem.

Dr. Teresa Belton, koja je viši istraživač na Univerzitetu East Anglia, odjeljenju koje se bavi edukacijom i cjeloživotnim obrazovanjem, je razgovarala i s velikim brojem autora, umjetnika i naučnika kako bi istražila učinke koje proizvodi osjećaj dosade.

Nakon razgovora sa umjeticom Meeru Syal koja joj je opisala svoje odrastanje u malom rudarskom mjestu, Bolton je shvatila da je nedostatak organizovanih aktivnosti u tom malom neatraktivnom mjestu naveo umjetnicu da razgovara s ljudima i da se upusti u bavljenje aktivnostima kojima se u drugim okolnostima ne bi bavila, poput dugih razgovora sa starijim mještanima ili učenja kako se prave kolači.

“Dosada je često povezana s osamljenošću. Syal je u svom djetinjstvu provodila sate i sate gledajući kroz prozor prema poljima i šumama, prateći promjene vremena i izmjene godišnjih doba. Ali najvažnije je to da je dosada natjerala da piše. Od najranijeg uzrasta vodila je dnevnik u koji je zapisivala svoja zapažanja, kratke priče, pjesme, ali i oštre kritike. Ona sama smatra da je to bio uvod u njenu kasniju spisateljsku karijeru”, zaključila je Belton.

“Prisilna samoća zajedno s praznim papirom izvanredni su podsticaj“, smatra komičar koji je kasnije postao i pisac. Grayson Perry tvrdi da je osjećaj dosade koristan i za odrasle. “Što više starim, sve više cijenim razmišljanje i osjećaj dosade. To je zapravo vrlo kreativno stanje…”, kaže Perry.

Neuronaučnica i ekspert za poremećaje mozga, profesorica Susan Greenfield, u svom razgovoru je s dr Belton takođe iznijela svoje sjećanje na odrastanje u siromašnoj porodici bez braće i sestara, sve do 13. godine. “Ona je bila sretna smišljajući sama način na koji će se zabaviti, smišljala je sopstvene priče, sama ih oslikavala i često je posjećivala biblioteku”, kaže dr. Belton.

Dr. Belton, koja je stručnjak za uticaj emocija na ponašanje i učenje, kaže kako dosada može biti i izuzetno neugodan osjećaj jer okolina očekuje od vas da stalno budete nečim zaokupirani i stimulisani. Ona, međutim, upozorava da razvoj kreativnosti podrazumijeva “sposobnost razvoja unutrašnjih podsticaja”.

“Priroda ne podnosi prazan prostor i mi ga stalno pokušavamo ispuniti. Neki mladi ljudi, međutim, nemaju svoje unutrašnje resurse i odgovore pa ne uspijevaju pronaći način kako da se na kreativan način nose s dosadom pa to ponekada završava na primjer razbijanjem autobuskih stajališta ili krađom automobila kako bi se malo provozali”, kaže dr. Belton.

Dr Belton se prethodno bavila i proučavanjem uticaja televizije i videa na dječje pisanje. “U današnje vrijeme, kad ne znaju što bi sa sobom, djeca automatski pale TV, računar, telefoniraju ili bulje u najrazličitije vrste ekrana. Vrijeme koje djeca provedu uz ovakve uređaje rapidno raste.”

Djeca moraju imati periode u kojem neće biti preokupirani ovakvim stvarima. Bolton koristi termin “stand and stare time”, odnosno “vrijeme kad će se djeca prepustiti maštanju, sopstvenim misaonim procesima, asimilaciji svojih iskustava kroz igru ili jednostavno posmatranju svijeta oko sebe”. Sve to stimuliše imaginaciju dok boravak pred ekranom “dovodi do ‘kratkog spoja’ u procesu imaginacije i razvoju kreativnog kapaciteta”.

Kreativnost je jedno oslobađajuće stanje, ako ni zbog čega drugog onda zbog mogućnosti slobodnog izražavanja bez ikakvih pritisaka sa strane ili jednostavno zbog ugodnog popunjavanja svog slobodnog vremena.

Dr. Belton zaključuje: “Za dobrobit razvoja sopstvene kreativnosti moramo usporiti svoj tempo, a s vremena na vrijeme i potpuno se isključiti iz svakodnevice.”

Izvor: Čuvarkuća